I ne radi se tu o tome da ja ne bih vjerovala vlastitom djetetu vec da jednostavno nisam odgovorna za tu situaciju. Ono da mi dijete dolazi kuci u suzama i modricama ja mogu samo s uciteljem razgovarat i sa svojim djetetom. Pa ako tonije dostatno s pedagogom i tim roditeljima. Ono jednostavno ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bih isla pred skolu razgovarat s tudom djecom. Stvarno ne mogu.
Zapravo ne razumijem kako je to vama prirodno. Ne sjecam se da sam ikad dozivjela takvo sto ni kao dijete ni kao roditelj. Ma ono meni je ta situacija urbana legenda.