Ja sam čista dešnjakinja pa imam problema sa orijentacijom od kad znam za sebe.

Jedan od primjera... kad smo se primali u pionire uveli su nas u sportsku dvoranu na prednji ulaz i tu smo bili dok nije sva ceremonija završila, a izašli smo na drugu stranu i ja sam nekako izgubila iz vida svoju učiteljicu i razredne kolege i nisam više znala kuda trebam ići. Ta dvorana je bila možda 5 min. pješke od našeg tadašnjeg stana, ali ja sam se samo izbezumljeno okretala oko sebe i plakala. Tako su me našle neke druge učiteljice i odvele me sa sobom u školu gdje opet nisam znala naći svoj razred pa sam zakusku odsjedila u nekom drugom razredu s nekom drugom djecom. I dan danas mi je grozno kad se sjetim.

Danas nije puno bolja situacija. Teoretski znam strane svijeta, na karti sam prilično dobra, ali u prostoru je i dalje katastrofa. Nemam pojma na koju stranu svijeta mi gledaju prostorije u stanu ako ne pogledam di je sunce i onda po dobi dana i suncu nekako uspijem nešto odrediti, ali i to uz tešku muku. Igram igrice koje imaju samo opciju gore, dolje i lijevo, desno. Čim je neka igrica gdje ima raznih smjerova ja se odmah pogubim i nemam volje dalje igrati. Možda sam trebala ranije krenuti s takvim igrama, ali toga nije bilo kad sam ja odrastala :D Probaj ti sa svojom vidjeti kako bi se ona snašla u virtualnoj orijentaciji.

Nedavno sam bila u Njemačkoj i nas par cura je navečer tražilo jedan lokal. Imale smo kartu grada i ja jedina sam ko ovca išla za njima jer nisam imala uopće predođbu di bi trebali krenuti. Neke su bar davale prijedloge i pokušavale se snaći i iako smo malo lutale na kraju smo stigle na odredište. Da nije bilo tih drugih cura meni bi i povratak natrag bio problem. Jednostavno se pogubim i potom totalno zablokiram.

Uglavnom, nekad mi je ta prostorna orijentacija baš problem, ali sam se pomirila da je to tako i nekako funkcioniram i bez nje. Srećom, nije mi problem i 10 ljudi zaustaviti i pitati za smijer ako sam na nekom nepoznatom terenu. Tvoja cura je još mala i ima nade da se kod nje to popravi.