Salu na stranu, u nekim stvarima ovdje prepoznajem svoju kcer, u drugim totalno ne.
Ona je definitvno motoricki spora, isli smo i na fizioterapiju kad je biula mladja, i zapravo je bio glavni komentar da ce sve doci na svoje, ali malo sporije nego kpd vrsnjaka. I da se njen motoricki razvoj odvija normalno, samo malo sporije.
Ona je jednako smotana i u trcanju i u nizanju perli i u rezanju skarama i u pisanju i u hvatanju lopte, o plesu da i ne govorim. Ali napredak vidim.

Pitat cemo definitivno psihologicu, nadam se da postoje neki testovi za ovo.

Iznenadilo me kako neki od vas govore da imaju problem s orijentacijom jer npr. moraju okrenuti kartu u pravom smijeru, ili pamtiti orijentire.
A ja mislim za sebe da se super snalazim, pa isto to radim. Pa kako cu drugacije, nisam lastavica?

Nekako, a mozda pod dojmom kceri, imam osjecaj da je ovdje poprilicno vazna motivacija i samopouzdanje. Ja bas enormno uzivam kad se nadem u novom gradu, ma i u svome, na nekom novom mjestu, to mi je jednostavno pozitivan izazov, zabava, flesh... Imam dvije ogromne kutije s kartama svih gradova u kojima sam bila, ponekad ih otvaram pa se pokusavam sjetiti kuda sam prosla. Moj tata pak putuje svako malo drugom zemljom preko google mapsa.