Orijentacija u prostoru

[lunja]

Strasno lose. Do te mjere da mi je problem u poslu, upoznajem se s vaznim ljudima svaki put ispocetka. Pa se onda mislim da se pocnem opravdavati s face blindness ili ne.
Jednom mi se dogodilo da mi zvoni neki muskarac na vrata, ja otvaram, prvo tupavo gledam, a onda mi se ucini da je to nas prijatelj kojeg nisam vidjela jedno 2 godine, samo dosta smrsavio. I bude mi drago sto ga vidim, iskezim se u osmjeh, kazem udji, otkud ti, nismo se tako dugo vidjeli, bas mi je drago.... Pred kraj tog monologa shvatim da je preda mnom nekakva skitnica, zica mi pare za dop. I smjeska se i on meni, misli valjda, sjekira u med.

[pulinka]

Jooooj, kako mi je to sve poooznatooo ...

Ja sam ubeđena da imam face blindnes, a kao mala sam mislila da je to savršeno normalno, da ne možeš da zapamtiš kako ti komšija izgleda LOL.
Ćerka je izgleda nasledila taj moj "talenat", jer me na ulici pita "da li je ona tamo curica M.(najbolja drugarica iz vrtića)?" A curica ni nalik njoj...

U grupi bilo kojih životinja savršeno raspoznajem jedinke. U gomili prugastih mačaka prepoznaću pojedine po obliku njuške, očiju, šara na licu. U grupi trkačkih konja iste boje i visine razdvojiću ih po načinu hoda, čak mogu sa dobrom verovatnoćom reći koji konj je u srodstvu sa kojim, svog psa savršeno raspoznajem od tuđih...

Ali LJUDI...Beznadežno. Živim u ovom selu 10 godina i još uvek ponekad ne prepoznam neke komšije ako ih sretnem negde u selu, a ne ispred njihove kuće. Često mi nepoznat čovek liči na nekog koga već poznajem. Često ZNAM da poznajem osobu, ali pojma nemam KO je dođavola ta osoba, da li je komšija iz susedne ulice ili čovek koga sam pre neki dan slučajno zapazila na autobuskoj dok sam putovala...Obično mi sine nakon što mimoiđem osobu (ili mi šapne MM), ali se za svaki slučaj radije javim nepoznatom...

Naravno, jasno je da mi to prilično uništava društveni život... Normalno prepoznajem muža, decu, bliske rođake i prijatelje i ljude sa kojima se družim na dnevnoj bazi.
Ali sa ostalima sam natprosečno loša .
Sa godinama sam skontala da ljude pamtim tek nakon što sa njima provedem određeno vreme u bliskom razgovoru lice u lice. Sigurno da ulogu igra i kratkovidost, mada ne može biti presudna, jer zaboravljam i ljude koje sam videla izbliza, ako nisam sa njima provela dovoljno vremena.
I tako, moj mozak je čudo .

[Jadranka]

Ja sam ubeđena da imam face blindnes, a kao mala sam mislila da je to savršeno normalno, da ne možeš da zapamtiš kako ti komšija izgleda LOL.
Ćerka je izgleda nasledila taj moj "talenat", jer me na ulici pita "da li je ona tamo curica M.(najbolja drugarica iz vrtića)?" A curica ni nalik njoj...

ovako i moj mali, po cijeli dan me gnjavi, kad cemo ic vani vidit K. (malo se zaljubio), kad cemo vise? i onda kad odemo vani, ja mu kazem, eno ti K. A on meni da koja je od tri djevojcice K. A ove druge dvi male i plave, a K. visoka i crna!

(doduse on ima i veliku dioptriju + strabizam... pa ga mozda i to buni... makar nosi ocale).