jelena.O prvotno napisa
Naravno da smiju. Nasa uciteljica je cijelom razredu pripremala test sa crtovljem (i bojom izmedu crtovlja)
koje koristi E.
Zena je odusevljena, dok nije vidjela i cula moje argumente nikad o crtovlju nije razmisljala.
 |
|||
|
|
|||
Naravno da smiju. Nasa uciteljica je cijelom razredu pripremala test sa crtovljem (i bojom izmedu crtovlja)
koje koristi E.
Zena je odusevljena, dok nije vidjela i cula moje argumente nikad o crtovlju nije razmisljala.
Crtovlje pisanki "C" još je gore (granična crta je iscrtkana), kad sam ga s velikom prvi put vidjela, bila sam skroz.
Pa i mi smo imali c pisanke, nije to nekaj novo
Nije novo, ali zbunjuje.
Nazalost, situacija je takva da je u skoli sve vise djece s kojekakvim poteskocama i nije to samo zato sto poteskoce sad imaju ime, a prije se na njih nije obracalo paznju. Evolucija i moderan način zivota rade svoje, ali edukacija nastavnika, nastava i pribor stoje na mjestu.
Faber Castell Grip 2000 su nam najbolje olovke, jer ima različitih tvrdoća. Ima ih svuda, Muller, Narodne novine, Tisak media u pothodniku kod gl.kolodvora...
Još su dobre francuske Maped, uglavnom koristimo njihove bojice jer su povoljne i kvalitetne.
Znali smo nabaviti i Giotto Pyramid, talijanske.
Ali slabo je to pomoglo mom sinu da se bolje orijentira na papiru. Iako je dobar crtač, imao je 4 iz likovnog u nekim razredima.
Htjela sam se vratiti na početni post i napisati što je jako unaprijedilo mom sinu snalaženje u prostoru i u vremenu i povezivanje lijeve i desne strane: sviranje instrumenta. Glazbena škola i sviranje općenito je zakon, jer naučiš koristiti lijevu i desnu ruku odvojeno, ali koordinirano.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 02.07.2016. at 22:08
Prijavljujem na temu sebe, svoju ćerku, svoju tetku i svoju pok. svekrvu.
Mojoj tetki je uzaludno govoriti "levo-desno", kod nje pali samo "južno -severno-zapadno-istočno" ili neki pomoćni vid orijentacije, ako se očekuje od nje da brzo reaguje.
Moja svekrva se svojevremeno, kao već majka dvoje dece, u svom sopstvenom selu u kome je proživela ceo vek, izgubila (!) u jednoj od beskonačnih i paralelnih ulica pokušavajući da se iz posete vrati kući, i budući da je vozila bicikl, zaustavila se tek kad je shvatila da se dovezla do table na ulazu u susedno selo.
Ja se obično gubim u nepoznatom prostoru, orijentacija mi je bila katastrofalna u detinjstvu, ali nekako se sa godinama poboljšala.
U prirodi i na otvorenom funkcionišem neuporedivo bolje nego u zgradama, dok sam još mogla da putujem po gradovima Evrope orijentisala sam se po čistom instiktu isto kao i u prirodi i nikad se nisam izgubila, što je mojim roditeljima bilo svetsko čudo, jer sam i ja u školi na početku jedva pronalazila wc i sopstveni razred.
Generalno bolje funkcionišem kada okolina nije monotona i postoje reperne tačke. Mogu obići stari grad u Pragu ili Trogiru i izaći tačno tamo gde hoću, ali ako uđem u recimo bolnički hodnik sa 20 istih vrata levo i desno, gotova sam (i ja nosim naočare...).
Ćerka mi je Marsovac u prostoru i vremenu.
Kao mala je savršeno i rano razlikovala levo i desno, sada to više ne može tako lako.
Uopšte ne razume uputstva-"Digni levu nogu", "idi dva koraka udesno", itd. za šta najviše krivim vrtić, jer je to nešto što sam očekivala da će se tamo vežbati.
No dobro, sad vežbam ja sa njom u igri.
Ali već vidim da će pisana slova biti pravi izazov i njoj kao što su bila i meni....Hvala svima za korisne savete.
Samo sam vas cekalaPrijavljujem na temu sebe, svoju ćerku, svoju tetku i svoju pok. svekrvu
U pravu si sve ih je vise.
Kod nas zbog velikog broja takve djece cak rade sad pretumbacije prvasica zbog onog max broja ucenika u razredu u slucaju da ima vise djece s poteskocama. Skoro u svakom prvom (ima ih 4) imamo i 1 ili 2 asistenrice +nova djeca s rjesenjem.
Salu na stranu, u nekim stvarima ovdje prepoznajem svoju kcer, u drugim totalno ne.
Ona je definitvno motoricki spora, isli smo i na fizioterapiju kad je biula mladja, i zapravo je bio glavni komentar da ce sve doci na svoje, ali malo sporije nego kpd vrsnjaka. I da se njen motoricki razvoj odvija normalno, samo malo sporije.
Ona je jednako smotana i u trcanju i u nizanju perli i u rezanju skarama i u pisanju i u hvatanju lopte, o plesu da i ne govorim. Ali napredak vidim.
Pitat cemo definitivno psihologicu, nadam se da postoje neki testovi za ovo.
Iznenadilo me kako neki od vas govore da imaju problem s orijentacijom jer npr. moraju okrenuti kartu u pravom smijeru, ili pamtiti orijentire.
A ja mislim za sebe da se super snalazim, pa isto to radim. Pa kako cu drugacije, nisam lastavica?
Nekako, a mozda pod dojmom kceri, imam osjecaj da je ovdje poprilicno vazna motivacija i samopouzdanje. Ja bas enormno uzivam kad se nadem u novom gradu, ma i u svome, na nekom novom mjestu, to mi je jednostavno pozitivan izazov, zabava, flesh... Imam dvije ogromne kutije s kartama svih gradova u kojima sam bila, ponekad ih otvaram pa se pokusavam sjetiti kuda sam prosla. Moj tata pak putuje svako malo drugom zemljom preko google mapsa.
Zar si sumnjalaSamo sam vas cekala
Ja ne znam šta bih rekla o mojoj ćerki, ona se saplete preko svojih nogu stojeći na jednom mestu - ali to je zato što stoji nemoguće prepletenih nogu (kao i ja).
Sa stolice i kreveta pada jednom mesečno - zato što sedi i leži u pozama koje prkose neumoljivoj gravitaciji...Nepriznavanje gravitacije joj je osnovni problem, kad bolje razmislim...
U običnoj šetnji zapinje i na ravnom, sudara se sa ljudima i stvarima, bar triput godišnje za dlaku izbegne sudar sa biciklistima- ali to je zato što uvek gleda na neku pedesetu stranu, a nikad tamo kuda ide.
Sa druge strane, bicikl vozi normalno od 5. godine, u trčanju i penjanju je sasvim dovoljno i brza i spretna, na ljuljaški se ljulja stojećki jer sedenje nije dovoljno uzbudljivo, ples joj ide odlično kad imitira druge samo gledajući, bez verbalnih uputstava. Ni sa loptom nije previše nespretna, tj. kad je duhom prisutna onda joj sasvim lepo ide.
Slično je i sa orijentacijom u prostoru. Kad je skoncentrisana, sve je manje više ok. Ali kad nije...A obično nije, nego luta negde u svojim mislima...
Ma, ja isto uživam u novim gradovima, uopšte se ne opterećujem mišlju da ću se izgubiti ( i ne izgubim se..), ali kao što rekoh, snalaženje unutar neke zgrade mi je nula. U javnim zgradama obično pobožno pratim putokaze i natpise na vratima i na kraju obično pojma nemam kuda sam prošla. A tek kad bih morala sama da nacrtam kako ta zgrada trodimenzionalno izgleda iznutra -bog zna na šta bi to ličilo, na Pikasovu sliku valjda...
Nego, lunja, iz radoznalostikako stojiš sa pamćenjem i prepoznavanjem ljudskih lica?
Strasno lose. Do te mjere da mi je problem u poslu, upoznajem se s vaznim ljudima svaki put ispocetka. Pa se onda mislim da se pocnem opravdavati s face blindness ili ne.
Jednom mi se dogodilo da mi zvoni neki muskarac na vrata, ja otvaram, prvo tupavo gledam, a onda mi se ucini da je to nas prijatelj kojeg nisam vidjela jedno 2 godine, samo dosta smrsavio. I bude mi drago sto ga vidim, iskezim se u osmjeh, kazem udji, otkud ti, nismo se tako dugo vidjeli, bas mi je drago.... Pred kraj tog monologa shvatim da je preda mnom nekakva skitnica, zica mi pare za dop. I smjeska se i on meni, misli valjda, sjekira u med.
Jooooj, kako mi je to sve poooznatooo
Ja sam ubeđena da imam face blindnes, a kao mala sam mislila da je to savršeno normalno, da ne možeš da zapamtiš kako ti komšija izgleda LOL.
Ćerka je izgleda nasledila taj moj "talenat", jer me na ulici pita "da li je ona tamo curica M.(najbolja drugarica iz vrtića)?" A curica ni nalik njoj...
U grupi bilo kojih životinja savršeno raspoznajem jedinke. U gomili prugastih mačaka prepoznaću pojedine po obliku njuške, očiju, šara na licu. U grupi trkačkih konja iste boje i visine razdvojiću ih po načinu hoda, čak mogu sa dobrom verovatnoćom reći koji konj je u srodstvu sa kojim, svog psa savršeno raspoznajem od tuđih...
Ali LJUDI...Beznadežno. Živim u ovom selu 10 godina i još uvek ponekad ne prepoznam neke komšije ako ih sretnem negde u selu, a ne ispred njihove kuće. Često mi nepoznat čovek liči na nekog koga već poznajem. Često ZNAM da poznajem osobu, ali pojma nemam KO je dođavola ta osoba, da li je komšija iz susedne ulice ili čovek koga sam pre neki dan slučajno zapazila na autobuskoj dok sam putovala...Obično mi sine nakon što mimoiđem osobu (ili mi šapne MM), ali se za svaki slučaj radije javim nepoznatom...
Naravno, jasno je da mi to prilično uništava društveni život... Normalno prepoznajem muža, decu, bliske rođake i prijatelje i ljude sa kojima se družim na dnevnoj bazi.
Ali sa ostalima sam natprosečno loša
Sa godinama sam skontala da ljude pamtim tek nakon što sa njima provedem određeno vreme u bliskom razgovoru lice u lice. Sigurno da ulogu igra i kratkovidost, mada ne može biti presudna, jer zaboravljam i ljude koje sam videla izbliza, ako nisam sa njima provela dovoljno vremena.
I tako, moj mozak je čudo
O bože. Više nas je. Ja recimo pozdravim u zgradi kog vidim. Ali kad ta osoba nije u zgradi već je negdje sretnem u gradu userem se jel to taj sustanar ili netko drugi, pa nisam na čisto bi ili ne bi pozdravila. Kako je puno gori osjećaj pozdraviti stranca i gledati mu začuđenu facu koja se pita "Što je ovoj?" radije biram ne pozdraviti makar tako ispala hladna i nepristojna. Isto tako, moram ljudima proučavati sitne crte lica duže vrijeme da bi ih mogla raspoznavati. A često mi se događa da u tom fokusu na lice kada se rukujem s nekim i predstavljam potpuno skrenem pažnju s imena koje je izgovorio/la pa onda znam lice prepoznati, ali ne znam kako se zove.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 03.07.2016. at 12:53
Ja nisam tak jako loša u prepoznavanju faca, ali isto nisam sjajna. Kolegice s joge poznajem na treninzima, ali često ih previdim na drugim mjestima u gradu. Ili kad odem u rodni grad, često ne prepoznam stare prijatelje. Pomoć mi je prepoznavanje po glasu.
S godinama sqm naučila da mi je bolje odmah reći "podsjetite me odakle se znamo" nego tonuti dublje u razggovor i samo čekati kad će druga osoba shvatiti da ja pojma nemam tko je to. Starost donosi olakšanje po tom pitanju. Nije mi neugodno reći da se ne mogu sjetiti niti druge ljude po 15.put pitati za ime. I pozdtravljam koga god mislim da bi me mogao znati, čak i nepoznate, pa nek se ONI pitaju otkud znaju mene, hehehe
Posljednje uređivanje od Peterlin : 03.07.2016. at 13:09
Ne znam, mogu sugerirati učiteljicama, ja sam u predmetnoj. Motivirane i otvorene učiteljice će prihvatiti.
Ja čitam i ne mogu vjerovat da je vama to tako teško, ja neka jednom prođem nekim putem, ma čak i u inozemstvu nema šanse da ga zaboravim, totalni sam tata mata u orijentaciji. Lica isto jako dobro pamtim al sad već znam stvrano previše ljudi da ih ne mogu odmah ubacit u odgovarajuću kockicu u glavi
Ha, to je do ustroja mozga. Ne možeš sebe natjerati da bolje pamtiš, da se bolje snalaziš ako hardware šteka.
Vidis, pulinka, kako smo drugaciji
Jedino se znam izgubiti kada idem na poreznu, hodnici idu sve u krug, ali vjerujem da se tamo podsvijesno gubim, jer mi je muka placati porez .
Bila Lala ili ne, imam GPS u glavi
a ja sam u osnovnoj dobila jedinicu uz gromoglasno smijanje razreda kada me učiteljica izvela na ploču te me pitala gdje je koja strana svijeta...a taman učili onu pjesmicu: Preda mnom je sjever, jug mi ledja gleda, bla bla...i zavrti ona mene i pita a sad i opet tako u drugi položaj... a ja stalno rukom pokazivam sjever ispred a jug iza leđa....
Uh, meni ovo ne pomaže, dapače, nedavno sam se samo dodatno izblamirala kad nisam prepoznala kolegicu iz susjedne zgrade na poslu kad sam je susrela na nekom sasvim drugom mjestu
I meni je lakše prepoznati ljude po glasu. Pripisivala sam to dosad svojoj ćoravosti, ali mislim da nije u tome stvar.
Određenu osobu moram vidjeti 3-4 puta da bih zaista povezala ime i lik. Ako sretnem osobu u drugim okolnostima (na neuobičajenom mjestu), velika je vjerojatnost da je neću prepoznati.
S prostornom orijentacijom nemam tih problema, zapravo, nisam dosad nikad povezivala prostornu orijentaciju s prepoznavanjem lica
A sad smo krenuli s nabrajanjem što kome ne ide
Posljednje uređivanje od čokolada : 04.07.2016. at 18:23
Sad cu ja lupiti (Lala, jel
Ili tako nesto?
Ovdje ima i aktivnost orienteering, ima li tako nesto kod vas, pa da ju upises?
Kod svoje sam skuzila kad je bila mala da neke stvari kod orijentacije ne pamti ne zato sto nije sposobna da zapamti, nego zato sto ide samnom "k'o kofer" - dovedem, odvedem, pritom nesto pricamo, naravno da ne bi obratila paznju kuda se prolazi...
A istovremeno je koristila skolski bus koji je imao jako dugacku rutu, i onda bi nas znala iznenaditi kad bi dosli u meni npr. skoro pa nepoznati dio grada, a ona lupi, "tu prolazimo sa skolskim busom!".
To mi je znacilo da je sasvim sposobna pratiti rutu, ako nije zaigrana/zapricana.
Pa smo kroz igru poceli, "Sad idemo tu-i-tu. Ja sam zaboravila kako se do tamo dodje, molim te odvedi me ti" - i idemo. Ako skrene krivo, malo ju navedes...
Trenutno je u fazi da grad pozna bolje od tate (koji se uglavnom vozi autom i malo hoda pjeske po gradu).
Posljednje uređivanje od Elly : 04.07.2016. at 20:26
Memory je igra sa pamcenjem detalja i kratkotrajnom memorijom. Orijentacija i osjecaj prostora je potpuno nesto drugo.
Osjecaj za detalje, logika, kreativno misljenje ... najcesce su ljudima sa problemima orjentacije u prostoru vrlo dobro razvijeni, cesto dosta iznad prosjeka jer im je to nacin kompenzacije nedostatka.
Posljednje uređivanje od sirius : 04.07.2016. at 20:31
Ovdje se prica i o neprepoznavanju ljudi, lica, itd. - prijedlog za memory je isao za tim. Mislim da i vjezbanje kratkotrajne memorije moze poboljsati dugotrajnu...
Ali ako patiš od Prosopagnozije kao ja, onda nikakvo igranje memorije ne pomaže, pomaže samo da nađeš način kako da lica ipak prepoznaš npr. po nekom makantnom detalju (nikako frizuri jer se ona mjenja) i olakšaš život i sebi i drugima .
Ja dugo nisam znala da imam taj poremećaj, jer sam mislila da svi, tako ko ja, doživljavaju lica, i uvijek sam se čudila kad sam bila mala, kad bi moja sestra rekla eno npr. susjede, tete ili učiteljice a one 10 metara udaljene od nas ,mislila sam se kakve to ona oči ima
I da, ona je uvijek važila za lijepo vaspitanu i susretljivu curicu jer je sve uredno pozdravljala, a ja za mirnu i povučenu jer nisam nikog pozdravljala, a kako kad nisam znala dali ga poznajem ili ne
Meni pomaže dosta i to da imam (možda baš radi prosopagnozije) izrazitu moć prepoznavanja glasa i mogla bih između milion glasova prepoznati nečiji.
Eto nema veze sa orijentacijom u prostoru, ali pošto je čokolada rekla da nabrojimo sve što nam ne ide, rekoh da se javim
Ja rasturam memory oduvek.
Mogu da memorišem napamet i reprodukujem do u zarez tačno više rečenica u nizu iz književnih dela bez ikakvog napora ( reprodukujem sa razumevanjem, molim lepo...).
Znam napamet svoju lozinku za mail koja ima random izabranu kombinaciju brojeva i slova, ukupno 14 znakova.
Tel. brojeve, regustracije, tuđa imena i adrese, biografske podatke i bilo koje druge činjenice memorišem odlično. I životinje, kao što rekoh. Problem su LJUDSKA lica. Koliko se sećam iz neke TV emisije, to je defekt u nekom sićušnom deliću kore velikog mozga koji umanjuje prepoznavanje isključivo LJUDSKIH lica. Ostatak memorije je obično normalan.
I, elly, vic o Lali ide ovako i namenjen je blago satirično za sve one koji svašta lepo o sebi pričaju
LALA kod doktora:
Ta znate doktore, kako ću kazti, ta ne ide mi ono...znate ono, ono u , krevetu......
Lalo, nemoj se jediti, u tim godinama to je normalno.
Kako moliću lepo normalno: Panta i Živa pričadu kako to rade svaku noć.
Ta Lalo, pričaj i ti, šta te košta!
A evo, Davina me preduhitrila
Eto, ja sad na temi pričam u čemu sam sve odlična
Da, prepoznavanje po glasu, to i ja radim, valjda zato i moram prvo da popričam sa nekim da bih ga zapamtila.
I odlično pamtim, smešno ali tačno, detalje tuđih lica pojedinačno- nos, bradu, usne, zube, obraze, obrve-ali ne mogu da ih složim u koherentnu sliku kad treba, tj. ne mogu da dozovem u sećanje celo lice nego samo detalj. To je inače karakteristično za prozopagnoziju.
A ljudi koji često i drastično menjaju frizure, stil oblačenja i telesnu težinu su mi noćna mora
Meni su najdraži oni što imaju smijalice? (rupice na obrazu) njih odmah upamtim
Ja čak nepamtim ni boju očiju i ako nisam slijepa na boje, ali eto valjda zato što su oči na licu pa mi teško pada.
A interesantno je da, kad nekoga sanjam i u snu mu vidim lice, tada to lice zapamtim zauvjek. Ali obično sanjam ljude bez njihovih lica
A što se tiče igre memorije mogu s tobom Pulinka pod ruku
Došla sam samoI, elly, vic o Lali ide ovako i namenjen je blago satirično za sve one koji svašta lepo o sebi pričaju
LALA kod doktora:
Ta znate doktore, kako ću kazti, ta ne ide mi ono...znate ono, ono u , krevetu......
Lalo, nemoj se jediti, u tim godinama to je normalno.
Kako moliću lepo normalno: Panta i Živa pričadu kako to rade svaku noć.
Ta Lalo, pričaj i ti, šta te košta!
Meni su najdraži oni što imaju smijalice? (rupice na obrazu) njih odmah upamtim
Eeeee, tooo, tako je, već sam mislila da samo ja tako pamtim lica!
SVI u porodici inače imamo te rupice na obrazima, i to mi je nešto najslađe videti na ljudima
I za snove te potpisujem, ljudi su bez jasnih lica a ako sanjam neko lice, pamtim ga detaljno.
Boju očiju ponekad zapamtim, ponekad ne (ali to je zato što zbog stidljivosti u nekim situacijama ni ne pogledam ljudima u lice "izostaje adekvatan kontakt očima"
Tanja_b, kod nas u selu ti svi divanidu ko da su ispali iz vica o Lali. Što je ok, osim kad mi dete kaže kako će "oni ondaK da radU nešto sa sIkirom"
Davina hvala ti, super objasnjeno.
I hvala na vicu, bas se nasmijah prije spavanja
Nikad ne gledam ljudima boju ociju, nemam pojma kakve tko ima, niti me to zanima. Primijecujem ih u cjelini, ionako detalje ne vidim ni sa lecama ni s naocalama
Uglavnom ne pamtim imena, osobu da. Ali da me pitate kako je neka osoba s kojom sam pola sata prije pricala, bila obucena, ne znam. Apsolutno sam nepouzdan svjedok. Jednom sam bila ocevidac i policija me pita da opisem osobu, a ja kazem: gledala sam ga prema gore
Ili ja promatram ljude samo u odnosu na sebe, dokaz da sam sebi najvaznija, ili ipak ne :D
Beti, sve su to dosta nebitne finese, kako ko vidi i pamti koga, ako ti sa sigurnošću uvek prepoznaješ svog suseda kao svog suseda, svoju doktoricu kao svoju doktoricu, a nepoznatu osobu kao nepoznatu, i ako kao očevidac možeš ponovo da vidiš "osumnjičenog" i ubeđeno kažeš-da, to je taj ili ne, nije taj.
Ali ako ne prepoznaješ svoju doktoricu/pekara/bankara/suseda itd. ako su van konteksta svog radnog mesta ili svoje kuće, i ako imaš teškoća da odrediš da li si neku osobu upoznala ikad u životu ili ne, e, onda je još nebitnije kojih se sve detalja sećaš kad nema konačnog sigurnog rezultata
Nego, pošto sam ja jako skrenula temu lunji
Meni su jako pomagali bilo kakvi trodimenzionalni prikazi zgrada tako da mi se pravljenje modela školske zgrade od kockica, kako lunja predlaže, uopšte ne čini kao loša ideja.
Kad jednom vidim model unutrašnjosti zgrade i shvatim logiku rasporeda prostorija po nivoima, puno mi je lakše da se prisetim toga i orijentišem kuda da idem kad se nađem u njoj.
Za prvu pomoć možda može da posluži i obična kućica za lutke, ili neki priručni kartonski model...
Makete bilo kog tipa sam uvek obožavala, i da gledam i da izrađujem, deca su mi isto fascinirana time, možda bi pomogla zajednička izrada makete cele vaše bliže okoline, uz deci bitne objekte, možda bi devojčica tako dobila bolju predstavu o prostoru. Kad maketa bude gotova, možeš joj reći da zamisli sebe majušnu i proba da nađe najbliži put do parka, poslastičarnice i sl.
Deca danas imaju i prednosti 3D kompjuterskog prikaza bilo čega, eto Google maps je odlična aplikacija, možda bi ćerka uživala da je koristi?
Isto važi i za gomilu raznih konstruktivnih igrica gde deca mogu sama da zidaju zgrade, kuće, i cele gradove. Ja sam obožavala onu drevnu verziju Simcity-ja kao tinejdžerka, sad postoji niz sličnih stvari.
Mi se često igramo i sa osnovnim Google earth programom, baš zato da dobijemo predstavu gde je šta na planeti i kolicki smo mi. Sin je fasciniran svemirom, astronomijom, nebeskom mehanikom, astonautikom i svim što uz to ide, geografiju isto voli i trenutno utrpava sebi u glavu raspored klimatskih pojaseva na globusu jer je sam tako uvrteo da želi da zna
Ostale savete vezane za konkretnu orijentaciju u šetnji su već drugi napisali.
Ja mogu prepoznati ljude izvan nj radnog mjesta, ali treba mi par sekundi da me prođe šok kako to sad isto lice na drugom mjestu. Bože, koji sam ja čudak... :/
Mogu i ja da prepoznam NEKE susede. Nekad. I neke službenike. Nekad. Negde. Ako sam skoncentrisana upravo na to, i samo na to, i dan je dobar, i upregnem mozak da radi kao Google 200 na sat prevrćući po mojoj memoriji, pokrenem sve pomoćne sisteme pamćenja osoba itd, itd.
I pod tim uslovima maksimalnog mentalnog napora ja ipak prepoznajem osobe. AKO imaju ono nešto karakteristično po čemu ih pamtim, ili se jave prve, onda je lako.
I u 90% slučajeva ja odigram svoju socijalnu ulogu u nekom prihvatljivom vremenskom okviru.
Ali to ne bi trebalo da izgleda tako, zar ne?
Mislim, drugim ljudima ne treba aktivan nadljudski mentalni napor u par sekundi da prepoznaju lice suseda ili prodavačice koje viđaju nešto ređe, tipa, svakih pet-šest dana?
Imam utisak da drugi to rade po priličnom automatizmu, kao što ja odmah znam da se komšinica zove M., iako sam je prepoznala tek naknadno, ne treba mi mentalni napor da se setim njenog imena....
Ali opet skrećemo sa teme.
Ne znam. Meni je neke ljude lako prepoznati, imaju nešto upečatljivo. Neke jako teško. Ta boljka ne zahvati svakog s kim se srećem.
Ta sam. Imam katastrofalnu prostornu orijentaciju i uzasno lose pamtim lica.
Ali zato mogu skoro u minutu tocno reci koliko je sati, bez da pogledam sat
Ja moram nariktavati sat kad kuham hrenovke, jer ne mogu procijeniti koliko je minuta prošlo.
Mm se gubi u ravnicarskim gradovima, nekako udje u grad/mjesto ali ne može izaći. Kaže fali mu makar malo brda.
Isto.Ja moram nariktavati sat kad kuham hrenovke, jer ne mogu procijeniti koliko je minuta prošlo.
Timer je zakon, ne mogu biti bez toga. Kuham 80% stvari u ekspres loncu i mora mi biti. Na starom štednjaku je bio ugrađen, novi ga nema (to se danas rijetko traži, ne kužim zašto) pa sam se spasila s ovim iz Lidla, koji ima magnet za pričvršćivanje: https://www.google.hr/search?q=lidl+...HWzTCAFny1M%3A
Moj stariji sin si to stavlja na mobitelu, ali meni je to komplicirano. Mlađi ima na mobitelu desetak raznovrsnih alarma jer mu je osjećaj za vrijeme gori nego moj.
DOk su bili mali, vrijeme koliko su smjeli igrati SUnčicu na računalu mjerilo se timerom. I za pisanje domaćih zadaća smo to koristili. Ponekad još uvijek.
Uvod ovoga posta je tipa Lala (nhf), a onda slijedi nastavakMm se gubi u ravnicarskim gradovima, nekako udje u grad/mjesto ali ne može izaći. Kaže fali mu makar malo brda
inace se dosta dobro snalazim u prostoru, to mi je i prof. deformacija (pocela sam radni vijek kao tur. vodic), medjutim kraj mog grada su dva druga manja u kojima se redovito vrtim ukrug. Takodjer su u ravnici, mozda je u tome stvar. Tamo mi je sve isto, pogotovo kad idem autom.
Mozda bi mi bilo bolje ici gradskim busom, onda si prisiljen snaci se (srecom ne moram tamo cesto
Posljednje uređivanje od Elly : 05.07.2016. at 14:40
i meni je ta usporedba sljepoće i lošije orjentacije u najmanju ruku nekorektna.
moja prijateljica i ja se još zezamo na svoj račun s tim.
baš se sinoć vozimo njenoj kući i ja 10953 puta, za svaki slučaj, pitam: je li sad na ovom semaforu desno? a ona se u sekundi malo zamisli i kaže: mislim da ne, da je drugi!
Sto uciniste zeni od teme...
ok, nastavite dalje uz mapu, kompas i sat.
A smiju pisati i oni koji se snalaze bez mape, kompasa i sata, a GPS im služi da im pravi društvo na dalekom putu
Ustvari, nije mi jasno zašto nisam promijenila GPS na muški glas, bio bi ugodniji suvozač.
Jucer sam vozila u Italiju, obišla autom dva talijanska grada, u samim centrima sam bila, nigdje se nisam izgubila
I, ne, nikome se ne rugam, samo utvrdjujem da nas ima razlicitih.
Lili, mašem ti!
Posljednje uređivanje od Beti3 : 08.07.2016. at 08:27
(doduse on ima i veliku dioptriju + strabizam... pa ga mozda i to buni... makar nosi ocale).
Mm ima problema i uz gps. On bi se mogao svrstati pod izgubljene u vremenu i prostoru. Uz gps mu ja navigiram, objasnjavam kaj teta veli. On mene zove svojim osobnim gpsom. Zato si tako i pasemo. Nikada se nisam izgubila, kao dijete sam po sumama na selu dosta bila i to sama. Valjda sam tako izbrusila ti vjestinu.Sa 4i pol sam otisla preko stare horvacanske do nk jarun na sladoled. Dok su moji sizili po kvartu ja sam pojela sladoled i vratila se sama. Ako mi je los dan, kompenziram pamteci vazne tocke i svoj polozaj u tom trenutku(sto je ispred mene i sa strane) Unatoc svemu tome imam velikih problema sa zrcalnim slikama (pogotovo retrovizor) i tu si pomazem svojim polozajem u prostoru(lijeva/desna ruka)
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
Bravo!!!Jucer sam vozila u Italiju, obišla autom dva talijanska grada, u samim centrima sam bila, nigdje se nisam izgubila
Zar ne?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom