Prije trudnoće, ai kroz cijelu trudnoću, čitala sam priče s poroda i pitala se i zamišljala kako će izgledati moj porod. Neke priče su me plašile a neke pak davale nadu da možda ipak neće biti tako strašno. Pokušavala sam se čitajući te priče što bolje pripremiti na ono što me čekalo, a ja pesimist kakav jesam, očekivala sam najgore. No moram reći, moj porod me jako iznenadio. Najmanje od svega sam očekivala da će sve proći tako relativno brzo i lako.

Termin mi je bio 01.03. koji je došao i prošao a ništa se nije događalo. Prema uputama moga doktora nazvala sam Sv. Duh i naručila se za pregled za idući dan. Na tom pregledu još ništa, otvorena 1 prst (tako je bilo već neko vrijeme), CTG uredan, od trudova ni t. Ništa, naručili me da dođem u ponedjeljak na kontrolu.

U nedjelju 05.03. u pola 3 ujutro sam počela osjećati nekakve čudne bolove u trbuhu koji mi nisu dali spavati pa sam se se fino iz spavaće premjestila u dnevnu sobu i do 5 ujutro gledala TV kad me konačno savladao san. Bolovi nisu bili jaki i nisu se širili od leđa prema naprijed pa sam bila uvjerena da to nisu pravi trudovi i zato se nisam previše uzbuđivala. Jedino me zbunjivalo što se ponavljaju svakih 15-ak minuta.
I tako sam dočekala nedjeljno poslijepodne, kad sam prilikom jednog odlaska na WC na gaćicama primjetila smeđu mrljicu i onda sam se preplašila. Rekla sam to MM-u pa smo se odlučili spremiti i otići na SD za svaki slučaj. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se taj dan više neću vratiti kući.
Na SD-u me primila mlada plava doktorica (znam da s njom puno forumašica nije imalo lijepa iskustva, ali moram reći da je meni bila stvarno super) i ustanovila da sam otvorena 4 prsta i da ostajem u bolnici. Uslijedila je klizma i moram reći da je nisam niti osjetila, niti je boljelo niti je bilo neugodno. Bilo je oko 17.00 sati kad sam ušla u predrađaonu. Bolovi, za koje mi je sad postalo jasno da su pravi trudovi, su iste jačine i u predrađaoni uglavnom šaljem poruke frendicama i tako mi prolazi vrijeme. Uopće nemam osjećaj da ću za par sati roditi.
Uglavnom u 20.30 sam 6 prstiju otvorena, vode me u rađaonu, prikapčaju na CTG, daju mi drip. Skužim da je dežuran dr. Šerman, on nam je bio na trudničkom tečaju i bio mi je skroz simpa pa me to dodatno smiruje. U neko doba mi prokidaju vodenjak. Uglavnom, i na dripu su mi trudovi iste jačine (e tu sad totalno gubim pojam o vremenu i više ne znam koliko je bilo sati) ali kad sam bila 7 prstiju otvorena dr. Šerman kaže sestri da mi pojača drip. E sad su počeli pravi trudovi (mislim da je to bilo oko 23 sata). No u jednom trenutku CTG počinje sve slabije otkucavati i ja u panici vičem babici da dođe. Odjednom se svi skupljaju oko mene, bebici padaju otkucaji srca, ja sam izvan sebe, doktori šute a sestra mi vadi krv i vidim da se pripremaju na mogućnost carskog reza. Sjećam se samo neizmjernog straha i da su mi suze samo curile niz lice. Okreću me na lijevi bok i promatraju. Nakon nekog vremena otkucaji su se vratili u normalu, ali više me nisu ostavljali samu. Nakon toga molim doktora da konačno puste MM-a unutra i jako me naljutilo da su ga jedva pustili unutra, iako je bio na tečaju a ja sam bila jedina rodilja u rađaoni i zaista nije bilo razloga da ga ne puste. Bila sam presretna kad je MM došao i stvarno mi je njegovo prisustvo puno pomoglo. Dodavao mi je vodu, pričao kako su svi uz mene, ohrabrivao me, disao samnom... bio je zaista predivan.
U jednom trenutku osjetila sam pritisak na debelo crijevo i zovem babicu jer sada više ne mogu prodisati trud, moram tiskati.
Prošlo je još nekoliko minuta, onda se opet svi okupljaju oko mene, okreću me na leđa i govore da tiskam. Doktor mi naliježe na trbuh i u otprilike tri truda, u 01.50 ujutro rođen je moj sin! U toj sekundi nestaje sve, i bol i strah i čitav porod - postoji samo on. Stavljaju mi ga na prsa, a ja sam preuzbuđena i prezbunjena, ne mogu vjerovati da je konačno tu... Samo ga gledam, gledam male okice, prstiće, rukice.... Tata snima naš prvi susret i on je lud od sreće.
Onda su ga uzeli, tatu su poslali van jer su me morali šivati. Rezali su me ali to zaista nisam ni osjetila. Imam 5 šavova ali sam brzo počela normalno sjediti, ništa me ne boli.
Leon je rođen u 01.50 a u 5.30 smo se već mazili i uživali u sobi na odjelu.

Iako sam doživjela sve kontra prirodnog poroda - i drip i epiziotomiju itd., moram reći da ništa nije bilo strašno i da mi je porod ostao u lijepom sjećanju (osim kada su mrvici počeli padati otkucaji) i da već sada razmišljam i o drugom djetetu. Imala sam sreće što mi moji trudovi nisu bili jako bolni, pa ja svoj porod računam zapravo od 23 sata kad su mi pojačali drip do 01.50 kad sam rodila.
I moram zaista pohvaliti svo osoblje SV.Duha, bili su zaista divni i uvijek na usluzi. I sigurno ću se tamo vratiti po još jednu malu mrvicu.