Citiraj ana PK prvotno napisa
Hvala vam svima što ste se javili i prižili podršku
Sinoć kada sam pročitala vaše odgovore sjela, sam u kupaonu i plakala dva sata. Osjećala sam se grozno. Na svjesnoj razini želim sve najbolje svom djetetu i znam da mi je ono božji dar, jedini koji mi može pomoći "da se izvučem". Problem je što nije riječ o hiru, obijesti ili nečemu sličnom, nego o strašnoj, prije svega psihološkoj, a onda i fizičkoj bolesti (i ovisnosti) koja me proganja već godinama i ponekad se i sama sebi čudim kako sam do sada uspjela ostati živa (uz svu autodestrukciju). Nazvala sam mamu i pričala s njom do ponoći. Ona je jedina prolazila svu tu kalvariju sa mnom i dubinski razumije problem (mislim da sam vam već spomenula da je i sama ginekolog). Po sto i prvi put, obećala mi je da će mi pomoći. Ovaj put i ja zaista želim pomoć, želim se prestati osjećati van kontrole, želim osjetiti kontrolu nad vlastitim životom, želim, prije svega zaštititi svoju bebu, a u konačnici i sebe. Taj dio je najteži, jer sama nemam nikakav osjećaj da zaslužujem nešto bolje, najbolje! U srijedu idem kod ginekologa (mamina dobra prijateljica) i odlučila sam priznati sve, kako bi mi mogla pomoći. Nastavljlam i dalje psihoterapiju. Čak sam razmišljala o hospitalizaciji; nek me zatvore na dva tjedna i zabrane mi pristup tom otrovu.
Još vam jednom hvala svima, puno ste mi pomogli; a sada ja idem pomoći sebi i svojoj bebi.
Inače, svim bivšim anoreksičarima i bulimičarima stojim na raspolaganju za razgovor jer sam, vjerujte mi, prošla sve što se moglo proći i ipak napravila nekoliko korkaka naprije, uz krvavu borbu.
Volim vas
Imas puuuuno moje podrske i poslala sam ti privatnu poruku