mabo1, znam TOČNO kako ti je
rodila sam istog jednog takvog

iako sam pokušavala sa raznim objašnjavanjima, moj je dojam da je njemu zaista smetala buka, da mu je bila nepodnošljiva, znao bi reći da ga boli, a bome i držao se za glavu i uši kao da ga boli kad smo bili na zaista glasnim mjestima. A onda mi se učinilo da ga više toliko ne boli i ne smeta mu sama buka, ali mu je ostao još intenzivan strah od nje, pa smo se još jedno vrijeme s tim strahom borili.
predstave u vrtiću su mu bile noćna mora, izmišljao bi da je bolestan samo da ne ide, najviše zbog straha od buke, to smo rješavali pomalo, dajući mu priliku da sjedne u zadnji red, obećajući nagrade ako ostane na predstavi, svašta.
Propustio je puno rođendana svojih prijatelja u igraonicama, jer apsolutno nije mogao podnijeti kad puste glasnu muziku ili glasno pjevaju sretan rođendan. Tete u vrtiću su pazile da muzika koju puštaju sa CDa ne bude preglasna, a na M. ov rođendan cijela mu je grupa pjevala sretan rođendan tiho-najtiše
Ali, malo po malo, jedan po jedan strah je prevladavao. S tim da što sam više ja pritiskala ili nagovarala, to bi više zacementirao da neće. Ali onda kad je on spreman, napravi mali korak i tu bih ga ja podržala i onda pomalo to više nije bio problem.
Predstava se prestao bojati sa 5 godina i počeo uživati u njima, sa 5ipo bez problema i sam nastupao u završnoj priredbi u vrtiću. sa 6 godina je tek počeo ići u igraonice na rođendane (a sad 7. hoće i svoj slavit u igraonici),eto jedino u kino nismo išli još, još ga je strah (realno, u kinu je i meni dosta glasno).

Uglavnom, kao što vidiš, povuklo se poprilično.