Je li u redu vaditi temu iz naftalina nakon 10 godina? Mislila sam otvoriti novu s istim pitanjem, ali s guglanjem sam došla do ove.

U mene je problem bio malo veći - ta famozna prva tri dana smo završili na neonatologiji zbog teške dehidracije i visoke temperature Nisam htjela bočicu, forsirala dojenje, dan-noć mi je beba visila na sisi i opet nedovoljno... Još su me tog dana sestre lijepo istraumatizirale i nabile mi osjećaj krivnje riječima - pa kako niste primjetili da djetetu treba dohrana, da je gladno??!! Nemate ništa u sisama!
Zahvaljujući mom iskustvu, odnosno neiskustvu, strahu i neznanju, uspjeli su me lijepo dodatno isprepadati i nagovoriti na adaptirano mlijeko, iako je moje došlo u navali tek tamo 7-8 dan... I tako je naše dojenje, koje je moglo biti kasnije uspješno, otišlo u povijest nakon mjesec dana, a ja presušila preko noći - bez kvrga, bez mastitisa, bez ragada i blistera. Jednostavno - nestalo.
Sad me hvata panika od drugog poroda koji se bliži. Opet sam čvrsto odlučila dojiti, pogledala sve filmiće, i RODIN, i druge, i strane, pročitala brdo članaka... Informirana sam 'do daske' ali.... što ako se ponovi isti scenarij? Trebam li mu ta prva tri dana, ako bude jako plakalo dijete, ipak dati malo na špric ili čašicu adaptiranog, da spriječim eventualno ležanje na infuzijama? Ili i dalje, kao prvi put, forsirati samo sisu?