Nitko mi ovo neće vjerovati, jer zvuči kao izmišljeni primjer... ali poznajem jednu obitelj... imaju petoro djece.

Otac nikad nije bio zaposlen, radi sve i svašta (preprodaje, pruža razne usluge...) sve na crno. Mama nikad nije radila. Prijavljena je fiktivno kod nekoga. Čak mislim da mu daje za doprinose nešto. 5 čuvanja trudnoće, 5 porodiljnih, od čega 3x3 godine. Uvijek bez prihoda pa uvijek imaju dječji doplatak. Vrtić minimalno plaćaju (ne znam jesam li dobro razumjela, ali kao da je bilo čak nekih 20 kn u igri), mislim čak nekad i besplatan. Dakle već kultnih 3 x 54.000. Možda čak i vise, možda su treće dijete dobili dok je to bilo 66.000 kn. Sad su i majka odgojiteljica...udžbenici... evo zbrojite to.

Dakle, cijela strategija preživljavanja obitelji se oslanja na socijalne naknade. Ne žive oni u siromaštvu, daleko od toga. Tata svojim poslovima pristojno zaradi. Ne razlikuju se ta djeca od moje ni u čemu. Samo im tata vozi bolji auto.
Ne kažem ja toj mami ništa. Pristojno časkam s njom u parkiću. Ona mi još objašnjava što još mogu dobiti i čudi se kako to da ne želim dati otkaz i biti majka odgojiteljica. Ja joj kažem da ne mogu od toga živjeti. Onda mi ona zbroji koliko dobijem za majku odgojiteljicu plus porodiljni do treće godine, plus ono što mi fali mogu zaraditi da radim od doma na crno za svog šefa. Ja se pristojno smješkam.

Tako da... razumijem ja sve obitelji kojima bi više nego jako dobro došlo ono što mi u Zagrebu dobijemo, i vrlo vjerojatno bih ja iz Šibenika tako gledala prema Zagrebu... ali dok dvije ulice dalje gledam ovo, ja ću uvijek u tome vidjeti da se neki “nakrkaju smokija i smokija u parku”, a kune nisu za njega dali.