Ja ih isto znam dvije, visokoobrazovane, nisu radile ni prije (bile su na porodiljnima ali toliko razvučenim i spojenim da godinama već nisu radile). I ok, ne radiš, doma si i brineš o djeci, muž te financira - nije moj problem, već tvoja životna odluka. Ali da radno sposobnim osobama plaćamo da budu doma - čista zloupotreba “solidarnosti” nakon koje iskreno moja želja za solidarnošću drastično pada, kad vidim da se radi budale od nas koji radimo.
Zamislite samo 350-400 milijuna kuna godišnje, koliko se trećih teta u grupama od 24-28 djece po vrtićima (kako je kod mojih u kvartu bilo) moglo zaposliti, koliko se zapuštenih neodržavani gradskih prostora ili ulaganja u postojeće vrtiće i škole moglo urediti za te novce da se prošire nedostatni kapaciteti (npr kod mojih su razredi od 28 djece), koliko je djece koja imaju ozbiljne potškoće moglo dobiti asistenta u nastavi, koliko je škola moglo dobiti učiteljicu za boravak. Znači umjesto da s tim novcem imamo korist za 25 djece imamo vrlo upitnu korist za jedno-dvoje, i to samo par godina. Ali boli njih džon, nisu to njihovi nego naši novci ali na žalost oni raspolažu s njima. I bezočno kupuju glasove populističkim mjerama.





