Jasno da je roditelj odgovoran. Ali odgovoran je da bude roditelj. Nije odgovoran ( a niti svaki educiran, sposoban, ima dovoljno energije /vremena/znanja ...) da bude terapeut svom djetetu. Postoje zanimanja i nacini u dobro uredenim sustavu kojima se pomoze djeci s poteskocama. U ovom nasem puno previse toga je na ledima roditelja. Pa sad ako je roditeljan neobrazovan, bolestan, bez auta i love za benzin , bez dovoljno novaca za dodatne triskove privremeno ( ili stalno)... u svakom slucaju lako je meni mlatiti jezikom i po tipkovnici, ja sam povlastena skupina u ovom drustvu. Povlastena. Necu biti gladna ako djetetu placam godinama privatne terapije. Necu biti gladna ako placam smjestaj za sebe dok mi je dijete u bolnici. Imam se gdje vratiti nakon godina provedenih na njezi djeteta. Necu dobiti otkaz ako ne dodem na posao zbog bolesti djeteta. Sposobna sam razvazati dijete okolo na terapije . Sposobna sam naci terapije ili platiti terapije. Ili platiti istrukcije nekoliko sati svaki tjedan sve godine skolovanja moje djece.
Moja su djeca povlastena jer sam mi ja roditelj i sve to znam i mogu ( jer me jos zdravlje sluzi i nije ubila neka bolestina).
Razumijes? Nisu svi roditelji takvi. Sto to znaci? Znaci da sustav treba uskociti kod onih koji nemaju obitelj da ih gura. Treba osigurati mjere da i oni imaju jednaku sansu . U konacnici dugoricno da budu korisni i ostvareni clanovi drustva.