Nesigurnost

[bzara]

Moja curica je 6,5 godina, na jesen kreće u školu. Oduvijek je bila dosta tiha i stidljiva, ali smo kroz vrtić i aktivnosti, te puno boravka među djecom uspjeli tu sramežljivost ajmo reći razbiti. I dalje je ona tip djeteta kojem treba malo vremena da se uklopi u nove situacije, među nove prijatelje, ali promjena je velika i dijete je puno otvorenije.
U vrtić je krenula sa 2,5 godine, i jako voli ići, tete su divne.
Problem nastaje prije nekih 2 tjedna, kada je počeo iz meni potpuno nepoznatih razloga strah da ćemo mi nju zaboraviti. Nikada nas nije nigdje čekala, dapače uvijek smo mm i ja među prvim roditeljima koji dođu po dijete. Uvijek razgovaramo i kažemo tko će doći po nju, tko radi, tko je slobodan, oduvijek ju na sve priredim. Prije par dana je mm zakasnio 2 min po nju na ples jer nije imao gdje ostaviti auto, a krenuo je na knap. Kaže teta da je već stajala na vratima sa svojim stvarima i plakala. Pričamo stalno o tome kako nema razloga za brigu da ju mi nikada ne bi ostavili nigdje, pa imamo samo nju kako bi mi nju mogli zaboraviti. Ali ta neka panika u očima, bez obzira na moje priče ne prolazi. vrhunac jučer zove teta iz vrtića ( to je mislim prvu puta da me netko iz vrtića nazvao zbog nje), da sjedi na stolici i plače da ju jako boli trbuh. Trbuh je prošao kako je mm došao po nju. Navečer ja opet razgovaram s njom, zašto, što se dogodilo! Neka curica joj se rugala, i ona nije znala što bi i počela je plakati. Opet razgovor, opet joj pokušavam podići samopouzdanje da je već velika, da je dobra, pametna, da ima toliko prijateljica u vrtiću da ako se netko ruga, to je ružno, ali takve djece ima i uvijek će biti. Jutros sam razgovarala i s tetom!
Sad sam se raspisala, a ne znam koliko sam uspjela objasniti. nije problem niti u vrtiću niti u drugoj djeci problem je u njoj i toj nesigurnosti i nedostatku samopouzdanja, i ne znam više kako da joj pomognem da postane jača i čvršća! posebno što sam donedavno imala tako veselo, sretno i zadovoljno dijete!

[tangerina]

Problem nastaje prije nekih 2 tjedna, kada je počeo iz meni potpuno nepoznatih razloga strah da ćemo mi nju zaboraviti. Nikada nas nije nigdje čekala, dapače uvijek smo mm i ja među prvim roditeljima koji dođu po dijete. Uvijek razgovaramo i kažemo tko će doći po nju, tko radi, tko je slobodan, oduvijek ju na sve priredim. Prije par dana je mm zakasnio 2 min po nju na ples jer nije imao gdje ostaviti auto, a krenuo je na knap. Kaže teta da je već stajala na vratima sa svojim stvarima i plakala.

ko što peterlin kaže, kako sazrijevaju, tako se neki strahovi samo pale, razmišljaju o raznim scenarijima koji bis e mogli dogodit
ja bih za ovo konkretno, osim što joj ovo sve objašnjavaš tko će doći itd, jednom krenula i u priču "a dobro šta bi se dogodilo da mi zaboravimo doći po tebe?", ali bolje da je navedeš da ona dođe do odgovora, da se ne pojavite do toliko sati, teta bi vas zvala na mobitel, da je jedan roditelj zaglavio u prometu, zvala bi drugog, ili baku... i tako sve scenarije proći u priči, da se dogodi to čega se najviše boji, šta bi onda bilo i šta onda i šta onda, da vidi da za sve postoje rješenja i nijedno nije da bi ostala zauvijek u vrtiću ili nešto već čega se boji.
I ono, kad nešto uspješno svlada, napravi, naglasit joj to da primijeti "vidiš kako si lijepo shendlala ovu situaciju", "vidiš kako si bila hrabra danas", i djeca i odrasli su skloni kad nešto dobro naprave, to podrazumijevat, kao to je normalno, a vidimo samo situacije di smo kiksali (ili to tako vidimo).