uf, na ovu temu, dosta je stvar perspektive
recimo, točno je da djetetu treba postavit neke granice i da nekad treba biti ne, i treba odslušat da odplaču svoje pa nastavit sa životom
ali je po meni točno i da dijete od godinu i pol ne može baš puno toga shvatiti i da to nije dob kad nešto braniš samo zato da vidi da ne može sve dobiti
i sad je pitanje osobne procjene koje je koja situacija

ovaj tvoj primjer sa mobitelom me sjetio na jedan moj primjer sa starijim
mislim da je imao oko 2ipo godine, probudio se usred noći i plakao i tražio da idemo u dnevnu sobu i da mu upalim omiljeni crtić
ja nisam dala, to mi je nekako bilo pojam razmaženog djeteta i popustljivog roditelja
tražila sam da ostane u sobi, on je puno plakao i sve je to skupa dugo trajalo i nije bilo ugodno

sutradan ujutro, kad sam razmislila o tome hladne glave, zaključila sam da je on vjerojatno ružno sanjao i onda se bojao iti ostat u sobi, i da sam baš i mogla upalit taj crtić umjesto da istjerujem inat usred noći
jer to je bila one time thing, nije da to inače radi, kada bi se to ponavljalo onda bi svakako trebalo postavljat granice

isto tako, moj muž i ja se deblo razlikujemo po tome šta smatramo opasnim za dijete. što je meni sasvim ok, on vidi ko veliku opasnost.

uglavnom, mislim da nije neki bed ako si i malo stroži roditelj, sve dok si u tome dosljedna.