Da, ovo je i mene mučilo.... pogotovo dok su bili mlađi, pa je stariji sin često bio "dadilja" mlađem, ne zato jer smo mi to od njega tražili (nismo) nego zato jer je po prirodi odgovorniji pa je uvijek pazio na brata, da li je ovaj uzeo stvari za tjelesni, da li je otišao na vrijeme u glazbenu i tak...trampolina prvotno napisa
Anemona, otvorila si temu kao za mene!
Dakle, imam dva karakterno potpuno različita školarca.
A mlađi se uz njega često provlačio jer je bilo vrlo teško izvesti nekakve restrikcije i zabrane za jednoga, koje ne bi očešale i drugoga. Ufff... Bogu fala pa je taj period iza nas. Oni su jedva dočekali da obojica krenu u srednju školu. Sad imaju drugačije rasporede i svaki drugi tjedan kontra smjenu, tako da se odmore jedan od drugoga. Kad je škola popodne, ja ni ne vidim mlađega da li piše zadaće i uči, ali izgleda da mu to ide sasvim dobro. Stariji češće traži pomoć (više logistiku nego pisanje zadaća - npr. nabaviti knjige za lektiru i slično) ali to ima veze i s njegovim višim kriterijima.
Tja, sve je to škola. Meni je s vremenom dospjelo iz debelog mesa u glavu da njihov školski (ne)uspjeh nije istovremeno i moj. Ali to ne dođe preko noći. Anemona je upravo u fazi puštanja uzdi. Prošli smo to. Ponekad pustiš, pa opet pritegneš, pa se vrijeme nadzora postupno smanjuje.... Često te okolnosti natjeraju - bolest, posao, štošta i onda s odmakom čovjek vidi kako ti klinci zapravo mogu puno više sami nego mi mislimo.
 |
|||
Odgovori s citatom