U rodilištu bolnice Sveti Duh 22. 5. 2006. u 17:47 rodila se moja mala Dina, duga 50 cm i teška 3350 g, u horoskopskom znaku blizanaca.

To je bilo 5 dana prije izračunatog termina. Večer prije osjetila sam neko "šarafljenje" u donjem dijelu trbuha, ali nisam tome pridavala neku važnost. No to se pojavljivalo svaki put po noći kad bih se probudila za wc, pa mi je oko 4 ujutro postalo sumnjivo i nisam više mogla zaspati, pa sam počela mjeriti razmak. Bolovi poput menstrualnih grčeva pojavljivali su se svakih 10-ak minuta! Je li to zbilja to?
Bila sam sama, MD je baš večer prije otputovao na službeni put u Osijek i trebao je tamo biti 2 dana. Odmah sam mu poslala porukuda se nešto događa i da nisam sigurna jesu li to trudovi, ali - ne znam što bi drugo moglo biti? Ipak, neka bude u stanju pripravnosti za povratak natrag. Oko 7 h smo se čuli. Trudići su i dalje bili na 10 min pa sam se polako počela spremati za bolnicu. Nije mi se žurilo, ali pošto sam bila već otvorena 2 cm otprije nisam htjela puno čekati, tako da sam tamo stigla oko pola 10 u pratnji frendice. Pozvonila sam na vratima rađaonskog trakta i plavokosoj babici koja mi je otvorila rekla da sam 39+3 i da mislim da imam trudove. Kad je čula da sam prvorotka, pustila me da čekam vani. Naime, ctg nije bio slobodan. Konačno sam došla na red. Prikopčala me na ctg i čekali smo da me netko dođe pregledati. Vrijeme sam si kratila šaljući poruke mobitelom, još uvijek nisam bila sigurna jesu li to pravi trudovi i ostajem li u predrađaoni ili ne.
Uskoro je došao dr. Blagaić, koji me pregledao i ustanovio da sam otvorena već 5 cm, na što je babica po imenu Gordana sa smiješkom ustanovila da "trudovi su pravi"! Dobila sam uputu da odem po svoje stvari i presvučem se u svoju spavaćicu (jer ih oni nisu imali?!) dok je dr. uzimao podatke, a zatim me babica Gordana obrijala (jer sama to doma nisam moigla napraviti a MD-a nije bilo) međutim nije me puno i nije uopće bilo neugodno, kao ni klistir (prihvatila sam to kao nešto što je u našim bolnicama neizbježno). I smjestili me u predrađaonu da šećem.
U međuvremenu sam se čula s MD-om, koji je još ujutro ustanovio da nema vlaka za Zagreb prije 12.10, javila mu da je počelo, da ostajem i nek kaže strojovođi da vozi brzo! Vlak prema voznom redu stiže u Zagreb u 16.24, i samo mi je bilo u glavi da ne smijem roditi prije nego MD stigne jer nisam htjela biti bez njega na porodu. Kvragu i firma, zar mu nisu mogli dati službeni auto da s njim ide na put!!!
Vrijeme je od truda do truda prolazilo brzo. Kad sam obavila wc jedno tri puta, opet su me prikopčali na ctg. Tada je dr. Blagaić pregledom ustvrdio da sam na 6 cm i prokinuo mi vodenjak ne rekavši ni "a". Do tad mi je bio simpatičan, ali shvatila sam da je sklon intervencijama pa mi se to nikako nije svidjelo. Ubrzo nakon toga trudovi su krenuli na 5 pa na 3 minute i pojačali se, ali su bili podnošljivi. Neko vrijeme nitko ni da bi pogledao nas u predrađaoni. Vrijeme je prolazilo brzo. Gledala sam na sat i računala koliko dugo se već MD vozi prema Zagrebu. Nadala sam se da će stići. Ne pamtim više koliko je bilo sati kad mi se zamantalo, od bolova i gladi jer se nisam baš ujutro najela. Imala sam neki fuj okus u ustima i ruke su mi počele trnuti tako da sam jedva mogla micati s njima. Zvala sam babicu i rekla da mi nije dobro. Stavila me na ctg, polegla na lijevi bok i donijeli su mi infuziju. Sad mi je bilo malo bolje ali sam u ležećem položaju jače osjećala trudove. No, ispostavit će se da to nije bilo samo do položaja. U neko doba došao je dr. Blagaić sa dr. Habekom u vizitu i objašnjavao mu što se s kojom trudnicom događa. Kad su stigli do mojeg kreveta, dr. Blagaić je rekao da mi je prokinut vodenjak, da sam na 6 cm (a otkud on to zna, nije me pregledao više od sat vremena) i da sam imala neke svoje kao trudove ali ništa od toga, pa su mi kad mi je pozlilo dali drip da se to malo ubrza (otprilike tako nekako, s tim da sam pošizila na to omalovažavanje mojih trudova i činjenicu da su mi u infuziji uvalili drip! Grrrr!!!!). Dr. Habek je samo klimao glavom gledajući me nekako sažalno, bar se meni tako činilo jer znam da je on zagovaratelj što prirodnijeg poroda, a meni je samo bilo u glavi kud sad drip, pa rodit ću i neću dočekati MD-a!
Uslijedila su dobra dva sata mrcvarenja. Trud za trudom, praktički bez pauze, samo pojačavanje i smanjivanje intenziteta boli. Već sam ozbiljno počela razmišljati da si iščupam tu infuziju iz ruke. Na mobitel su stizali pozivi i poruke, ali ja nisam imala uopće snage odgovarati na njih, osim što sam poslala poruku MD-u da se bojim da neće stići. Baš mi je bilo krivo i došlo mi je da plačem ali nisam imala vremena od silnog disanja i puhanja i stenjanja. Tražila sam da me skinu s ctg-a da odem na wc, baš mepočeo tjerati pritisak. Nakon toga našla sam da mi je najlakše podnositi trudove u nekom nagnutom klečećem položaju na krevetu pa sam se tako postavila, a toliko me sve to već umorilo da bih najradije legla, a ne možeš podnijeti tu bol u ležećem položaju! Ipak, opet su me stavili na ctg, da vide kako je bebi. To je bilo strašno. Shvatila sam da sam u onoj famoznoj tranziciji, dobila sam jaki nagon za tiskanjem. Ubrzo je došla ona plavokosa babica što me primila na početku i pitala me idemo li u rađaonu. Konačno! Vlak je već bio stigao u Zagreb, ali bilo je pitanje hoće li MD stići od glavnog kolodvora do Svetog Duha prije nego ja rodim. Ja sam bila uvjerena da neće i već sam se pomirila s tim. Nisam više ni razmišljala o ničemu osim kako će uskoro valjda to mučenje biti gotovo i kako ću vidjeti svoju bebu.
Stavili su me u boks. Babica je konstatirala da nije još vrijeme za tiskanje, a ja sam imala osjećaj da ću se raspuknuti. Tako sam tamo ležala i urlikala, kad je neka poznata osoba u zelenom odijelu ušla u prostoriju. MD je stigao!!! Taman na vrijeme, kao u nekom filmu. Tata ga je čekao na kolodvoru s autom i dovezao na SD. Nitko sretniji od mene. Pitao me da li hoću da mi priča i odvlači pažnju ili da šuti, ja sam rekla "samo šuti i budi tu". Donio mi je i čašu vode.
Konačno je stiglo i nekoliko babica. Rekle su mi da sam potpuno otvorena i da mogu tiskati. Hvala bogu! U svemu tome zaboravila sam napomenuti da ne želim da mi rade epiziotomiju, ali nije ni bilo potrebno, za vrijeme tiskanja jedna od njih mi je rastezala i masirala međicu, što je zapravo bio najneugodniji dio tijekom samog izgona. Dok sam tiskala, nisam ni osjećala trudove, samo olakšanje što mogu tiskati. Nakon nekoliko pokušaja krenula je izlaziti glavica moje curice. U 17.47 izašla je na ovaj svijet i stavili su mi je na grudi. Malo je plakala, bila mi je sva neobična, mršava i ljubičasta, ali prekrasna. MD i ja smo bili nekako zbunjeni, još nesvjesni da smo postali roditelji!
Nakon što sam rodila posteljicu, MD-a su poslali van da me čeka, malenu su odnijeli a meni stavili jedan šav na međicu koja je malčice pukla. I onda su me izveli van na hodnik ispred rađaonskog trakta. Tamo su čekali MD i moja mama, s kojima sam provela iduća dva sata pričajući, jedući i pijući. Osjećala sam se super, ništa me nije boljelo i shvatila sam da je istina što kažu da se sve muke odmah zaborave. Tada smo MD i ja odlučili da će se naša kćerkica zvati Dina.
Nakon ta dva sata odveli su me, pregledali i smjestili na odjel babinjača. Sestra me pitala jesam li zainteresirana za rooming in. Naravno da jesam! U 22 h donijeli su mi na upoznavanje i dojenje mog malog slatkog cvrčka, moju Dinu.

I evo sada smo kod kuće, uživamo i upoznajemo se, a ja se osjećam kao da i nisam rodila! Oporavak je bio turbo brz, već drugi dan nakon poroda normalno sam sjedila i nije mi teško ustajati po noći i hraniti i prematati moju malenu. Ona je nešto najljepše što nam se u životu dogodilo.