Na rubu sam snaga. Imam pametno dijete koje ide u drugi razred i muku muči sa školom jer ima disleksiju i disgrafiju. Dobiva dvojke iz predmeta koje zna pjevati jer je krivo pročitala zadatak ili ga je krivo napisala (u glavi je sve točno ali kad se slije na papir, greška grešku ganja). Išli smo u Suvag ljetos, sad u lokalnom domu zdravlja imamo termine svake druge subote jer se na ostale čeka dok dijete valjda u penziju ne ode. Dobili smo preporuku za individualizirani pristup u školi ali koliko god to sjajno zvučalo, u stvarnosti i nema neke razlike - ona i dalje, naravno, mora pisati ispite, ne može umjesto toga samo usmeno odgovarati. Onda iz ispita dobije katastrofa ocjenu koja joj sruši i prosjek i samopouzdanje.
Ne znam kako dalje, strepim od pogleda u e-imenik, dođe mi da plačem kad se sjetim škole... Puna mi je kapa ljudi koji kažu "ma joj daj, opusti se, pa svi završe osnovnu školu, znaš ti koliko je genijalaca s disleksijom?" a nitko nema takvu situaciju doma!
Danas smo malo razgovarale o najnovijoj dvojci - na moje pitanje ima li ona možda prijedlog kako da to poboljšamo, odgovara "ne znam, budite strogi i tjerajte me". ?! Ne želim tako pristupati dijete koje nije lijeno i nezainteresirano nego ima stvaran problem a opet se ponekad pogubim i onda mi dođe da urlam na sve oko sebe, na nju, na školu, učiteljicu, glupi slovopis, cijeli obrazovni sustav....