Moja je visoko istrenirano dijete od samog početka.
Od 5.r.piše zadaće i uči svaki dan cca 4 sata, ne smije si dozvoliti niti dan zaostatka, sve od prethodnog dana mora riješiti odmah. Vikendima propitujem geo, pov i ponekad prirodu te gledam ako gdje šteka u matem. ili gramatikama (svaki dan joj prekontroliram matem.DZ jer zamijeni znamenke, plus i minus i sl.). Ako je vikendom ne ispitam, nagomilano znanje ostaje amorfna masa koja se prelijeva po režnjevima mozga. Ovako joj se posloži u ladice i zabetonira.
Samo zabadava mi je cilj da s razumijevanjem nauči i povezuje u priču, kad naleti na prof.koji je prorešeta gole fakte skačući cik-cak kroz 8 stoljeća gradiva (pa ako ne znaš to, da vidimo znaš li ovo...). Tko još ima vremena slušati priču, jel'da ?
Zanimljivo da drugi nastavnik razumije problem i ispitivanje počinje lakšim pitanjima i onda postepeno povezujući ide na teža, cijelo vrijeme ohrabrujući je, a dijete se OPUŠTA i odgovara pričajući ko navijena. Jer sve zna.
I sad, u čemu je razlika, je li to strašan trud, malo smješka i ohrabrenja, postepenost, neko podpitanje....treba li stvarno veća plaća za taj dodatni angažman? Pa to treba svakom djetetu!