Što se tiče izrađivanja umnih mapa, učenja jezika preko sličica koje se prvo trebaju nacrtati, izrezati pa nalijepiti, oblikovanja riječi u glini, crtanja prstima prvo po pijesku pa po stolu pa po papiru pa tek onda olovkom....sve to dobro , dapače odlično zvuči. I zbilja to terapeuti (defektolozi) savjetuju.

To je kao kad dijete bubne da je 61 - 39 = 32, a onda mama treba (po savjetu terapeuta) treba uzeti vrećicu graha, dati djetetu da prebroji 61 zrno i stavi ih stavi u zdjelicu, zatim mu dati drugu zdjelicu u koju će iz prve zdjelice izdvojiti 39 zrna graha te potom prebrojiti koliko mu je u prvoj zdjelici ostalo graha. Ma dajte me nemojte zaj..... !!!!!
Savjetodavci kao da ne znaju kako izgleda dan djeteta s poremećajem pažnje i raznim dis - poremećajima! Dijete dođe iz škole umorno ko pseto, ruča i treba nakon kraćeg odmora navaliti na rad od 3 sata pisanja nadoknada školskog rada, domaćih zadaća i učenja koje, naravno nije u stanju izdržati. Roditelj treba biti čarobnjak da sve ono što mora napraviti stane u sat i pol ili dva i da nađe najkraće putove za rad.
KAd bi moja krenula crtati umne mape za svaki predmet trajalo bi par tjedana samo dok bi našla što to treba napisati, pa napisala, pa izrezala, pa zalijepila, pa nakon sat vremena na to TRAJNO zaboravila.
Što bi njoj u 2. razredu značilo brojanje graha satima za 25 zadataka?