Citiraj Ozujak prvotno napisa Vidi poruku
Da, i mene je čudilo da je tek sada dijagnosticirana. Logopedica nam je rekla da njegova disleksija nije teška, već između slabije i srednje. Ima više tu parametara.. jedni su mu loši, drugi dobri. Ona uzima na kraju prosjek svega i to je bio zaključak. Možda zato nismo odmah uočili problem.
Nisam nikad čula neko dijete njegove dobi kako čita pa nisam imala nešto s čime bi mogla usporediti.
Ja sam sumnjala jer je loše čitao. Lošije od brata koji je 1,5 god. mlađi. Ali nije opet bilo toliko dramatično drugačije.
Učiteljica nas nikada nije upozorila da loše čita. Dok je učiteljica mlađeg rekla da mlađi prilično ok čita. Pa sam nekako zaključila da sa starijem trebamo više vježbati, a mlađi je super u čitanju.
Također, mislila sam na kraju da je ok i zato što je učiteljica manjeg forsirala djecu da čitaju po slogovima (pa su vi prilično brzo savladali čitanje), dok učiteljica starijeg disleksičara nije imala tu metodu. Kod nje se slovkalo.
Na kraju je u 5 raz. profesorica Hrv. na prvom satu uočila da nešto ne štima i napisala poruku u e-dnevnik. Nakon toga smo odmah otišli na dijagnostiku logopedu i tamo je potvrđena disleksija.
U razgovoru s ravnateljicom sam saznala da mogu proći i ispod radara učiteljici ako stvore neku svoju metodu, ili nauče napamet ono što su drugi prije čitali.
Inače, u naše doba su postojali testovi brzine i točnosti čitanja kod pedagoga ili logopeda u školi. Toga više nema.
Ispite je loše rješavao jer bi pročitao jedno, a odgovarao drugo. Tu smo ga optuživali (i ja i učiteljica) da je brzoplet.
Još samo malo o dijagnostici: problemi se često uoče ranije, ali konkretnu dijagnozu disleksije uglavnom ne dobiješ do devete ili desete godine, jer ima dosta djece kojima jednostavno dulje treba da savladaju vještine čitanja. Brojni učenici s teškoćama čitanja jako su bistri, pa je točno da u nižim razredima OŠ učitelj ne uoči probleme ili ih ne smatra značajnim.

Osim toga, prosječni učitelji često nisu dovoljno educirani da bi prepoznali takve probleme. Zato treba ići logopedu. Neke škole imaju logopeda i psihologa u stručnoj službi, ali moju djecu je logoped u školi vidio tri puta (prvi, zadnji i nikad više), jer oni su bili u Suvagu tj. dobivali pomoć izvan škole, a u školi se logoped bavio djecom koji nisu imali takvu vrstu potpore.

Problemi eskaliraju kasnije, u višim razredima, kad se poveća opseg gradiva. Kod djece s teškoćama velik problem je i umor, jer za čitanje trebaju ulagati daleko više energije i napora nego djeca bez teškoća.

Tu dobro dođe individualizacija. Moji sinovi su sa rješenjem za IP uredno prošli veći dio školovanja, stariji je sad na fakultetu i također ima odobreno produljeno vrijeme za rješavanje pismenih provjera.
Ali da ne bacam kamen predaleko - ne treba bježati od individualiziranog pristupa, to je djeci često velika pomoć, pogotovo ako logoped napiše UPUTE I PREPORUKE za to što baš tom konkretnom djetetu treba.