Evo prošlo je točno 4 mj. od rođenja naše curičice pa da konačno ostavim i pisani trag na taj predivni događaj.
Tu noć oko 5 sati probudilo me neko čudno stezanje u križima i znala sam da se nešto počelo valjati iza brda jer tu senzaciju nikada do sada nisam bila osjetila, a već neko vrijeme sam imala pripremne trudove...Počela sam brojati razmake, 5 minuta svaki. Di ću, šta ću, ništa, ajmo u bolnicu. Dečko ne vozi, nije nam se dalo zvat taksi za slučaj da nas vrate pa sam ja sjela za volan, usput se odvezli na burek jer tko zna kad ću sljedeći put jest.
Dođemo u bolnicu (VG), pregledaju me, veli nervozni doktor iz 24-satne smjene - koja banana od nalaza, otvoreni ste samo prst i pol, neće to nikud još..Ja sva izbedirana, kako sam bezveze zabrijala...Čekam vizitu da odluče šta će samnom s obzirom da sam prešla termin za 1 dan. Vizita stigla, izvijećali da najbolje da ostanem na odjelu, ja se složila jer ioako opet ne bi znala kada je vrijeme za doći u bolnicu.
Smjestili me na odjel na krevet gdje, kažu cimerice, svaka koja dođe odmah rodi Curke su super i baš je neka opuštena atmosfera, a mene i dalje steže svakih 15-20 min, ništa strašno, samo moram malo usporiti disanje u tom momentu.
Dolazi vrijeme posjeta, stiže dečko i odemo prošetati na kavicu. Od šetnje mi stezanja postaju češća i intenzivnija i ja svako malo zastajem prodisati..Pridružuje nam se i moja mama i komentira kako to sigurno nisu trudovi jer da jesu ne bi ja mogla hodati. A ja iskreno uživam u svakoj novoj kontrakciji jer nakon 9 mjeseci sam ih jedva dočekala!
Vraćam se na odjel, uskoro me stavljaju na ctg, trudovi sad već malo jači, radim neke kružne pokrete zdjelicom dok ležim, oni idu do 100 na ekranu.
Oko 21 sat idem na pregled, sad me već frče dosta često, nalaz nepromijenjen, prst i pol otvorena. Daju mi normabel da me malo opusti i da smiri trudove u slučaju da su lažni. Vraćam se u sobu, malo ležim i kunjam, normabel radi svoje..pa se malo vrtim po krevetu, pričam s cimericama u pauzama trudova i čekam novi pregled u 23 sata.
U 23 idem do ambulante, doktorica i sestra čekaju da ja prodišem da se mogu popest na stol, nalaz opeeeet istiiiii! prst i pol! ono, upucaj me sad! Ja tražim opet normabel, ono mi ga daju plus još i spazmex da mi malo opusti mišiće i zaustavi trudove ako su lažni. ono, šta je s tim lažnim trudovima cijelo vrijeme?
Kažu mi, javite se kada budu na 3 minute.
Vraćam se u sobu, ne mogu više biti tamo, cimerice spavaju, svi spavaju, bebe samo plaču s vremena na vrijeme jer sam na trudničkom odjelu. Sjedam u dio odjela za posjete, tamo nema nikoga, mrak je totalni. Stavljam noge na stolicu, normabel me lagano uljuljao, lagano sam već u bunilu nekom, kunjam između trudova i dišem u njihovom naletu te se masiram leđima po stolici. Na stolu je netko ostavio punu bocu vode i pijem to, apsolutno mi svejedno više čija je
Tako prolazi neko vrijeme, nemam više mobitel sa sobom, nikom se više ne javljam od svojih, ne brojim trudove, ništa..samo dišem.
U nekom momentu ne mogu više sjediti, dižem se, hodam, polijevam se vodom, idem svako malo na wc..Ne znam kud bi više sa sobom, a u glavi mi da je tek počelo i da me još čeka drip jer se ne otvaram.
U jednom od 100-og posjeta wc-u, vidim dosta krvi na gačicama. Idem probuditi sestru, ona me traži da joj pokažem, ja pokazujem svoje krvave gaće, kaže ona - vjerovatno ste se počeli otvarati. Meni u glavi samo zvoni - voooditeee me na caaarski! U tom momentu mi je baš lagano dosta kontrakcija, disanja, vode, svega..
Sestra zove doktoricu, ja se nekak uspinjen na taj stol, doktorica kaže da bez ozbzira na nalaz, sada idemo u rađaonu, nema smisla više da bauljam po hodniku. Ja žicam epiduralnu, pitam jel može ikako se nisam otvorila? Ona me laže, kaže - ma naaaravno. Ja joj vjerujem, nema mi druge..
Kreće pregled, doktorica me pogleda i kaže - ništa od epiduralne! Meni se srušio cijeli svijet, pitam - šta se ništa nisam otvorila opet? A ona veli - otvoreni ste 9 prstiju Kao da mi je rekla da sam osvojila milijun dolara <3
Idemo rodit! Vode me do sobe, ja spremam stvari u ruksak, skidam grudnjak, cimerice su budne, pričamo nešto, pojma nemam šta..Hodamo do rađaone, uopće ne kužim kako smo to izvele..
Stižem u rađaonu, zovem dečka, kažem mu samo - dolazi. Legnem na stol, babice mi stavljaju ctg, mene baca na sve strane, ne mogu više kontrolirati tijelo..Babice me smiruju, govore da se opustim. AHAHA, najbolja fora ikad, da opusti se
Ja tražim nešto za bolove, one mi govore kako mi neće sad više ništa pomoći, ali svejedno mi daju, samo valjda da me smire malo. To se sve odigrava vrlo brzo i u jednom momentu čujemo samo - ajmo primit se za koljena, idemo! Ja ne vjerujem da smo došli već do tog momenta, primam se za koljena, glava na prsa..i tiskaaaaaj. Ne znam kako pravilno tiskati, stalno ispuštam zrak i ponavljamo par puta dok ne skontam da ne smijem apsolutno nikakav zvuk proizvoditi, samo tiskati u potpunoj tišini, ko manijak..
I odradim taj jedan tisak baš onako krvnički, babice me motiviraju, još malo, bravo, ajde, toooo...I odjednom osjetim malu lignjicu kako izletava iz mene. I u tom trenutku pritisak nestaje, kao da ga nikad nije ni bilo..U rađaoni sam bila ukupno 25 minuta. Tata na kraju nije stigao na porod, kada je došao, babice su mu samo čestitale.
Proveli smo još nekih sat i pol u rađaoni, malo su me bili recnuli, ali ništa strašno..
Porod mi je ostao u toliko lijepom sjećanju da bi ga mogla ponoviti još 15 puta. Ono što mi se ne da ponavljati je onih mjesec dana iza poroda hehe
Eto, to je naša priča