Nisam si nikad priznala jesam li u depresiji nakon poroda. Ili imam baby blues ili bilo koji drugi naziv za to postporođajno stanje koje se ne može sažeti u jednu rečenicu. Nekako se puno priča o toj depresiji u zadnje vrijeme i uvijek se nađem u nekim dijelovima opisa. Jer moje stanje je naprosto kaotično. It goes like this:
Došla si kući iz rodilišta, beba i ti ste žive i zdrave, rane su ti zarasle, konci pootpadali, hemići ogrozdili i muž se vratio na posao. Ne spavaš ni blizu koliko bi trebala i mozak ti radi kao motor varburga: ran-tan-tan-tarara-ran-tan-tan. I nosaš tu svoju bebu već 2 sata, bauljaš po stanu i pjevaš neki primitivni ABAB rimovani napjev na podlozi narodnooslobodilačkog marša i počneš se osjećati kao da si u nekom SF logoru, zatvorenik si svog životnog odabira i tvoj gospodar je tih 5 kila plača što je priheftano na tvoje iscjeđeno poprsje. Pitaš se jel' ti to trebalo, gdje ti je otišla mladost, nikad više nećeš izaći van/otići na more s frendicama/potrošit trećinu plaće na čizme s ebaya..i obuzme te takav očaj da ti noge zaklecaju (vjerojatno malo i zbog noćnog maratona s bebom na rukama) i taman da ćeš se rasplakat, grune zora kroz prozor i obasja prištavo lice tvog malog anđela. Pogleda te sa smješkom i zaspe, a ti staneš kao ukopana i bleneš u to svoje čudo. E tad te obuzme potpuno drugi film- najednom si ponosna do neba i na tu svoju bebu i na sebe što si ju rodila, diviš se prstićima i prćastom nosiću i osjetiš kako ti se cer razvlači po faci. Sad bi išla cijelom svijetu pokazati to svoje remek djelo i odšunjaš se u ninja stilu do ormara, uspješno spuštaš uspavanog malca i oblačiš se rukama i nogama (jer znaš da imaš možda 5 minuta uvr'glave da se dovedeš u red) dok zamišljaš divnu scenu kako se ponosno šetaš u ne-trudničkim hlačama s napirlitanom bebom u novim kolicima i svi s oduševljenjem bulje u vas dok gordo kročiš gradskim korzom. I onda se uloviš krajičkom oka u ogledalu-mlitavi trbuh što se prelio preko ruba definitivno preuskih hlača koje su te toliko stisle da ti se dupe podijelilo na dva dijela pa imaš 4 guza i pariš kulinova seka, iščijana tunika koja nije dovoljno dugačka i široka da to prekrije i par stotina sijedih što vire iz izrasta. Ali nedaš se smesti, uvjeravaš se da će te onaj majčinski 'blistam od radosti' sjaj izvući. Muljaš maskaru po očima dok pereš kljove drugom rukom (sretna što se nisi zahebunila pa gurnila maskaru u usta i četkicu u oko) i trčiš pripremiti robicu za bebača koji se, naravno, probudio. Pričaš umjetno veselim tonom plačku koji počinje sve jače puštati suze i žuriš se navući na njega ono divno odijelce što si ga još lani kupila preko interneta, unikatni rad što ga heklala baka nekog Gala u Škotskoj, kad bebač odluči baš tad bljucnut (čitaj: izbacit sve što je navukao u posljednjih 12 sati neprestanog dojenja) i smočit sve od kragne do drukera. Prelaziš na plan B i vadiš onu odjevnu kreaciju pripremljenu za rijetke slučajeve kad muž uzme presvući bebu pa mora biti bodić biti sa širokim rukavima i ciferom da se on ne pati dok beba lamata rukama i nogama. Osjećaš kako te napušta dobra volja dok oblačiš svoje čedo u tu robu nedostojnu njegove ljepote i taman kad provučeš te rukice koje skvrči snagom omanje gorile, čuješ frrrrrrrrrrrrr..panično pogledaš dole i vidiš kako se žuti sve u radijusu od pol metra. Predivna senfasta kakica s elementima sluzi po tek navučenoj robi. I brada ti se počinje tresti zbog nadolazeće melankolije dok brišeš bebu gomilom vlažnih maramica i oblačiš ono što prvo hvataš-i to je gotovo uvijek preveliko/premalo/uflekano/raspareno...gubiš potpuno nadu da ćete se naći na naslovnici časopisa Mama i beba s ovakvom oblekom i trčiš do hodnika obuti 2 broja prevelike uggsice jer ti se stopalo još nije stislo na predtrudničku veličinu. Beba vrišti decibelima od kojih ti titra i srednje uho i sva jadna primjećuješ kako ti se slijeva znoj niz leđa i ono malo šminke ti se razlilo po faci zbog suza koje odavno teku. Trpaš tog svog urlikavca u kolica i konačno izlaziš van razmišljajući da putem uzmeš koju reklamu od kauflanda i obložiš si krsta da se ne nahladiš od mokre potkošulje. Manično se pipaš po grudima da vidiš jesi li stavila one uloške u grudnjak budući da te prže kanalići jer mlijeko nadolazi čim beba zaplače. Gleda te susjed što mu tako onanišeš pod prozorom i osjećaš se fuj fuj fuj dok bježiš sporednim putevima da ne sretneš nikog poznatog s ofarbanom kosom i nalakiranim noktima. Gledaš u svoju bebu koju si htjela u manekene prijaviti, a ono blješte obrazi izreljefirani crvenim aknama, dva prišta posred nosa, ogrebotina preko čela koje bi se i scarface postidio, kapa pala preko jednog oka i oklempavila uho, mjehurići od sline na ustima...ali ajde bar spava. nekih 20 minuta imaš da uspostaviš ravnotežu svemira u sebi, uzeniraš se kako je svijet ipak lijep i onda će se beba probudit i vrištat cijelim putem do kuće dok joj neuspješno ššššššškaš na svim mogućim frekvencijama.
dakle, tako prolaze moji dani. po, evo, treći put. I dalje ne znam hodam li po rubu depresije ili sam samo neispavana. U danu promijenim raspoloženje xy puta. znam da će proći i smirenija sam sa svakom idućom bebom, ali rad' bih čula da vas ima još kojima je tako.
hands up, mame, ako vas ima još s ovakvim danima