Cure moje, puno vam hvala na tolikim odgovorima. Stvarno mi je trebalo misljenje sastrane koje je totalno objektivno.
Inace, dijete odgajam u duhu bez nasilja, ikakvog nasilja. Jaaako puno pricamo, objasnjavam ako treba milion puta iste stvari, ima lijepe primjere oko sebe kako to sve treba izgledati (skladan brak, cvrsto prijateljstvo, obiteljski odnosi, ljubav, povjerenje, pravo glasa, pravo na svoje misljenje, pravo izbora).

Isto tako zna da nije u redu zezati ili zapocinjati ikakvu svađu. Također i da se treba i mora obraniti/maknuti ako ju netko maltretira.
Iz svih tih razloga su njih dvoje najbolji frendovi, jer je njoj draze s njim voziti bajk, verati se po drvecu, raspravljati o tekmi i slusati rock, a ne tracati s babama, lakirati nokte i raditi frizure.
Otvoreno razgovaraju o promjenama koje su im se pocele događati u predpubertetu, onak, ko dva frajera stara frenda, vole se neizmjerno.
Zato me to toliko sokiralo i uznemirilo...

Jucer je dosla iz skole neizmjerno tuzna, jer nisu zajedno pojeli gablec, jer nisu skupa dosli iz skole...i tu sam se slomila i nazvala frendovu mamu.
Koji je to zagrljaj bio isuse, sad mi se place kad se sjetim...
Svi smo se ispricali jedni drugima, obecali da se vise nikad nece ponoviti, prelijepo se druzili, isplakali se skupa, a poslije i nasmijali cijeloj situaciji.