ma zapravo nisam ni ja sigurna da li sam spremna jer mi se nekako čini sebično oduzeti mu nešto što mu je toliko bitno, a meni ne otežava život baš toliko
voljela bi da to ide nekako postepeno, ali ne ide...tako postepeno već traje 2 tjedna i nigdje nismo došli. i dalje je u stanju cicati cijeli dan, a onda nekoliko dana ga uspijem preusmjeriti na nešto drugo, pa uopće skoro ne cica...jooooj. starija kćer je sa 11 mjeseci prestala sama od sebe, jednostavno odlučila da više ne želi. ponudila sam joj jednom prilikom, prije dnevnog spvanja cicu (sjećam se kao jučer, položaja kako sam ležala, nje), a onda se okrenula od nje. ponudila sam opet, ona se opet okrenula i to je bilo to! o kako sam samo bila tuzna! nikada se više nije sjetila, niti tražila. ali ona od početka nije bila cicač, odnosno dojenje mi nije išlo tako glatko kao s njima. izdajala sam se, pa da vala na bočicu, pa kombinirala sa adaptiranim. s njim je sve tako divno i tako sam ponosna na sebe, na njega...možda mi je zato još teže