Bliži nam se trenutak odlaska naše velike bijele psine, kujice stare 14 godina.
Mene pomisao na to paralizira. Kako pripremiti dijete na to?
Molim iskustva.
 |
|||
|
|
|||
Odlazak psa
Bliži nam se trenutak odlaska naše velike bijele psine, kujice stare 14 godina.
Mene pomisao na to paralizira. Kako pripremiti dijete na to?
Molim iskustva.
Mojca ne znam kako pripremiti
eventualno da već sad počnete pričati kako je stara i kako psi uginu kad su jako stari
kug života i te šeme, možda kralja lavova da pogledate?
čini mi se prigodno...
imamo i mi kujicu ali je još relativno mlada i ne znam kako bi cure pregrmile da joj se nešto dogodi
pogotovo mlađa koja ni ne poznaje život bez psa
ne znam ni ja sama kako bi...
Mi smo kao djeca imali papigicu (znam da nije usporedivo ali mozda ti da ideju). Kad je uginula, mama nas je vozila na Mirosevac i tamo smo ju zakopali, napravili joj mali spomenik od drveta i tako se oprostili od nje. Doduse bili smo stariji od tvoje Smjehuljice.
I drugi dan smo isli po novu jer nam je bila prevelika tisina u kuci.
Zao mi je psa, ja bi ovako kao i flopica objasnila krug zivota, i pricala s njom onako kako bi pricala o smrti bilo kojeg covjeka. BIlo je tu na forumu dobrih ideja kako pricati s djetetom o smrti. Ja bi tako napravila.
I ja.
Djeca to puno lakše podnesu od nas odraslih.
Njima je smrt apstraktan pojam sve do otprilike 11. godine.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Žao mi.
Mislim da će Smjehuljica shvatiti.
Meni je 1. crtić gdje su djeca shvatila pojam smrti Bambi. Tamo su majku ubili lovci. Nisam okolišala s odgovorom kad su me pitali. Objasnila sam da je Bambi ostao bez mame i da je jako tužan.
Taj dio mi je jasan.
Eutanazija me mori.
A možda ćemo morati u tom smjeru.
Da li joj i to objasniti, uključiti ju na neki način u to?
Jer, stalno je s nama kod veta, gledala je sva pitanja previjanja, punkcije, rtg...
Eutanaziju bih ja preskocila.
Pokazala bih joj kako je pas bolestan i umoran. I umorniji svakim danom.
Kad dodje vrijeme za kraj, dijete u vrtic.
Trenutak smrti je definitivno preintezivan dozivljaj za dijete.
Pojam smrti i sam njen dolazak nisu isto.
I ja bi svakako preskocila eutanaziju. Premala je da to shvati. Mislim da ju ne treba time opteretiti.
Umro je jer je bio star i bolestan. I onda razgovor o smrti opcenito. Ja bi tako.
Svakako preskoči. Samo reci umro od starosti i bolesti.
Da, žalosti me što tu preskačemo fazu oprašivanja.
I što s pitanjem gdje je sad pas, fizički.
po meni tamo di ti osjecas da je. tako i njoj prenesi.Mojca prvotno napisa
Fizički di je.
Vidljivi dio bića.
Na tvom mjestu uzela bih odmah drugog psa. Objasnila djetetu, koliko je moguće, da je smrt dio života. Nema jednog bez drugog. Gdje je pas fizički? - Tu s nama. Jer se energija ne gubi, samo pretvara.
Pa na groblju kucnih ljubimaca, u urni, u vrtu...di vec.
Eutanaziju bih isto preskočila.
Gdje je fizički?
Tijelo mu je u grobu a duša u psećem raju,tako bih ja.
Ali pretpostavljam da to nije vaša priča.
A drugi pas je svakako za preporuciti. Sigurna sam da je vama tesko samo se tako presaltati na drugog psa.
Ali slatko malo stene mi se cini najefikasniji lijek za (djecju) tugu.
Mislim da si u pravu!
Pa ima Mojca još jednog psa.
Hm, nisam znala, u tom slucaju, cini mi se da nema zurbe za nabavku novog psa.
Mi smo imali situaciju da smo morali eutanizirati naseg 17g starog psa. I sve so to lijepo skuzili, prihvatili, isplakali itd..
Ali bilo je pitanje koje postavlja i Mojca - gdje je pas? Zasto ga nismo pokopali? Itd.. ja sam jim objasnila kako je. Da se mrtve zivotinje ne ostavljaju u prirodi, da bi ga mozda u sumi iskopale divlje zivotinje i da smo ga ostavili kod veterinara. I da ce ga kremirati zajedno sa ostalim zivotinjama koje su uginule. Mislim da nije pametno previse komplicirati i izmisljati.
I onda su oni zakljucili da je sada Oskar zvijezdica na nebu i to je tako i ostalo.
Jos se cesto sjete na njega ( proslo je 1,5g) i na crtezima je uvijek tu kraj nas.
Potpis.
I nikako odmah drugog psa.
Isto kao što ne bih drugog muža odmah našla da nedajBože ovaj umre.
Iako su to različite vrste ljubavi, ljubav je ljubav i gubitak treba odtugovati.
Sent from my iPhone using Tapatalk
NAma je uginula kujica u veljači ove godine...bila je bolesna 4 mjeseca, a malena ju zna od rođenja...igrale su se puno, odrastale zajedno-i onda je došao kraj.
Nakon što je uginula, P je često znala pitati za nju..svaki put sam joj rekla da je Nani bila bolesna i da je uginula. NIje me pitala dalje što znači uginuti pa nisam ni objašnjavala...3 mjeseca nakon udomili smo novu kujicu Mimu - P ju je odmah prihvatila i sad imam 2 djeteta u kući
Uglavnom, meni je to bilo užasno razdoblje, nisam zadržavala ni suze ni emocije s malenom, rekla sma joj da sam tužna i da mi Nani nedostaje. P me svaki put zagrila <3
Ne treba polemizirati ništa, smrt je sastavni dio života u kojem mi fizički izgubimo osobe, ljubimce itd. koje volimo- međutim oni ostaju živjeti u nama. To je tužno i bolno i u redu je plakati. Tako se mi i dan danas sjetimo naše Nani i smijemo se videima, fotografijama itd. I plačemo za njom
P. uživa u novoj kujici kao što uživa i u videima i fotografijama pokojne Nani.
Moju mamu je njena kujica spasila od direktnog udara auta. Pri tom je podlegla ozljedama. Mama je pala na cestu i udarila glavom, ali prošla bi puno gore da se kujica nije žrtvovala.
Živi sama i vrlo brzo je nabavila sličnu.
jednu od naših maca udario je auto - susjed ju je bacio u kontejner nakon što je provjerio jel živa (bila je lutalica prije nas i puno ju je ljudi hranilo i poznavalo).ja sam dolsla s posla jer me sin zvao i obadvoje smo zaplakali kraj kontejnera ali nismo smogli snage izvaditi je i zakopati.
mislim da se ela i danas, nakon pola godine još uvijek ljuti na nas zbog toga. ipak, imamo još mačka i psa i mislim da je zato prošlo dosta glatko kod djece, ja sam se slomila.
ne znam je li dozvoljeno uzeti tijelo psa nakon uspavljivanja?
jako mi je žao mojca zbog psa.
Nije dozvoljeno pokapanje u vlastitom aranžmanu.
Još je s nama.
Drži se. Upravo sam kupila neki preparat, nadam se da će joj bar malo pomoći.
Imamo još jednog psa, tako da nam sigurno neće pasti na pamet da uzmemo drugog.
Jeste spominjali sam čin eutanazije?
Nama je prije nekih 7 godina stradao naš tronogi mačak, Munjeviti Jurić. I sad ga se često prisjetimo. Kći je vidjela kad ga je dohvatio susjedov pas, i jako ju je to potreslo. Našli smo njegovo tijelo, stavili ga u kutiju i pokrili, stavili smo u kutiju i cvijeća i mačje hrane, i dvije kune za Harona. Pokopali smo ga u našem dvorištu. Kćeri smo gubitak pokušali ublažiti pričom kako Jurić možda nije bio s nama dugo, ali nam je kroz to vrijeme učinio život veselijim, a i on je iako kratko zahvaljujući nama lijepo živio i bio voljen.
Problem nam je bio i kako joj objasniti kako je u pasjoj prirodi loviti mačke, i kako pas nije kriv. Iako, u slučaju ovog konkretnog psa dalo bi se diskutirati o njegovom odgoju i nije baš da nije bilo tu krivice, ali nismo htjeli da radi toga zamrzi pse.
Poslije toga su nam uginule još dvije mace, i njih smo pokopali u dvorištu.
Ne da mi više editirati, a htjela sam dodati kako dijete svakako treba pripremiti na to da psa uskoro više neće biti, ja također ne bih spominjala ako ćete ju dati uspavati da je njezin odlazak bio vaša odluka (još je možda premala za shvatiti taj čin milosrđa), nego bih pustila da misli da se pasica samo nije probudila iz sna.
I naglašavala bih kako ste sretni što ste je imali, kako je imala lijep i ispunjen život i otišla sretna jer je imala vas koji ste je puno voljeli.
Posljednje uređivanje od Audrey : 22.12.2016. at 19:55
To radimo.
Ali ona kao da ne želi pričati o tome.
Brzo prebaci temu na nešto drugo, pa ne znam da li ju izbjegava ili jednostavno ne želi pričati o tome.
Sudjeluje u svemu, daje joj lijekove, meni pomaže kad joj previjam ranu (koja nema veze s tumorom), mazi ju dok ja previjam... Kod veterinara gleda sve s puno zanimanja...
Plišani pas s kojim spava, nosi pasicino ime...
Baš se bojim kako će podnijeti rastanak.
Glupo sam napisala....
Ne znam da li ju izbjegava ili ju ne zanima... imam dojam da joj dosađujem. A trudim se ne pretjerano spominjati mogući odlazak... Možda svaki drugi dan.
Mojca, imaš pp.
Hvala.
I ti.
Uf...
deset dana je prošlo...
Kad smo vidjeli da je pitanje dana... da lijekovi protiv boli (ni pojedinačno, ni u kombinaciji) ne pomažu... poslali smo Smejhuljicu kod mojih...najviše zbog toga da ju poštedim mojih emocija...
Cijelu noć i cijelo jutro se opraštali s pesicom... oko podneva smo ju odveli i po zadnji put zagrlili.
Bio je plan da Smjehuljica ostane tjedan dana, no nakon tri dana je mama zvala da je zakurila pa smo odmah otišli po nju... na putu do kuće, u autu sam joj rekla, htjela sam da se ne iznenadi kad dođe doma i nađe prazno njeno mjesto. Reakcija je bila posve neočekivana za dijete od pet godina. Zamrzla se je... dobrih pola sata nije mogla progovoriti... stali smo na prvoj pumpi, uzela sam ju u naručje i tako smo sjedile i sjedile... došlo je vrijeme da krenemo dalje, ona je bila u takvom stanju šoka da sam ju unatoč svim uvjerenjima izvadila iz AS (molim bez komentara, sve znam) i držala na sebi do sljedeće pumpe, mazila, pričala sam joj, mazila... polako se povratila... tražila da ide hodati (iako je imala 38 teperaturu)... malo smo svo troje zajedno prošetali, vratila sam ju u AS... zaspala je do doma.
U tom maženju u vožnji, pričala sam joj o tome da je bila jako stara i jako bolesna, da je tumor bio prejak i da se više nije mogla boriti s njim... da je samo zaspala.
Kad smo došli doma sljedećih dana ponavlja je pitanja: gdje je sad... njeno tijelo je ostalo kod veterinara, po njega će doći striček koji se brine za umrle životinje, kremirati će ju (nismo spominjali spaljivanje, objasnili smo da je kremiranje postupak u kojem se mrtvo tijelo pretvori u prah.) Sreća da postoji privatni krematorij za kućne ljubimce, pa smo organizirali individualno kremiranje i dobili ostatke... čak i nisu u urni, već u lijepoj kutijici, pa je mogla vidjeti i zaokružiti priču...
Kako vječni život nije baš moja tema na način koji je uobičajen u našoj kulturi... objasnili smo da pesica i dalje živi u našim srcima... i da će zauvijek biti i u njenom srcu. U srcima svih koji su ju voljeli.
Svo vrijeme niti suzu nije pustila... često govori da je tužna... i da je ljuta. Ljuta na tumor. I tu joj dajemo do znanja da se mi osjećamo isto....
Stalno me je ispitivala u koje doba dana je umrla i zašto joj nisam odmah javila... Više puta je rekla da bi htjela da je i ona bila s njom kad je umrla. Uf... nek mi netko kaže da djeca ne razumiju konačnost.... meni to ne izgleda tako.
Odlučili smo, na Smjehuljicino inzistiranje, na da ćemo ju pokopati na dvorištu... čim Smjehuljica ozdravi do kraja...
Mene paralelno muči strašna krivnja jer smo uspavali psa (a nije bilo drugog izbora... zapravo, drugi izbor bio je pustiti ju da bude u bolovima... imala je osteosarkom).... muči me to što sam ipak lagala svoje dijete (što nikad ne činim), što smo ju poslali baki i dedi... a znam da je to bilo nužno... gore bi bilo da smo ju poslali na par sati nekome na čuvanje, pa da se vrati a pesice nema.
Sad s deset dana odmaka, čini mi se da je ipak sve prošlo ok... Smjehuljica je bila bolesna (i zbog toga dva tjedna doma, upravo nam je počeo taj drugi tjedan), imamo vremena u miru proći kroz sve.
Eto... kad sam već otvorila temu, da ispričam i naše iskustvo.
E da.. još nešto...
Oprašta se i slikanjem... prstima po velikom papiru...
Uh, drž' te se.
Pretužno.
Ja ne bih mogla donijeti tu odluku.
Jednostavno ne.
Mojca, jako mi je žao!
Voljela bih da te prošla krivnja: napravili ste zbilja najbolje za Smjehuljicu.
Sve djeca razumiju!
Upalo mi je u oči kako se nakon svega par dana kod tvojih razboljela...znam da razumiješ...
Po meni, super je da je ona našla način kako da izrazi tugu, kako da se oprosti od drage pesice - slika prstima po papiru, mudrica mala
I bojim se da ne zvučim sumanuto kad to pišem: neka bude tužna i ljuta baš kao i vi.
Divni ste roditelji!
Naravno da podrazumijevam da ste napravili sve moguće i nemoguće za vašu dragu pesicu - poznam te...
Draga, draga Tanči, mi smo morali donijeti takvu odluku kad je kod naše pesice došlo do uremije.
To je bilo prestrašno za gledati: skroz joj je otišla orijentacija, zabijala se u stvari po stanu, nije više znala ni piti vodu kamoli jesti.
Zbilja je bila u teškom stanju, nije nas više ni prepoznavala.
Bila sam s njom do kraja (veterinar ju je uspavao u našem stanu).
Poslije sam je držala na krilu dok smo je autom vozili na veterinu.
Otada više nikad nisam imala psa.
(To je bilo početkom rata...)
Posljednje uređivanje od Teica : 17.01.2017. at 00:08
Tanči, kad patnja i bol postanu tako jaki, shvatiš da je to jedino ispravno.
Ma koliko teško bilo.
I raspadaš se u tisuće komada... ali negdje nađeš snagu i napraviš to. Ne zato jer će tebi biti lakše, već zato jer će lakše biti biću kojeg voliš.
Pred 15 godina otišla je naša prva pesica. Imala je tumor, proširio se cijelim grudnim košem, mogla je disati samo kad je stajala. Što učiniti?
Pred deset dana otišla je druga, imala je tumor kosti, ona koja nikad nije pokazala da ju nešto boli, plakala je gotovo bez prestanka uz vrlo jake lijekove. Što učiniiti? Danima smo odgađali...
Nadam se da nećeš morati donijeti takvu odluku... Da bar ni jedan prijatelj pasa ne mora.
Zadnjih pet godina sam pretežno u dječjim filmovima i knjigama... pa mi sad pada na pamet Olaf i Frozen, kad objašnjava Anni što je ljubav: ljubav je kad nečije interese staviš ispred svojih, kaže on, ložeći vatru da se Anna zgrije... tako sam se ja osjećala... Neću dalje objašnjavati... to je jedna od onih životnih situacija koju se ne može pojmiti dok ju sam ne iskusiš.
Mojca, jako mi je žao!
Voljela bih da te prošla krivnja: napravili ste zbilja najbolje za Smjehuljicu.
Sve djeca razumiju!
Upalo mi je u oči kako se nakon svega par dana kod tvojih razboljela...znam da razumiješ...
Po meni, super je da je ona našla način kako da izrazi tugu, kako da se oprosti od drage pesice - slika prstima po papiru, mudrica mala
I bojim se da ne zvučim sumanuto kad to pišem: neka bude tužna i ljuta baš kao i vi.
Divni ste roditelji!
Da... njena bolest zbog koje je već drugi tjedan doma, nam je došla u pravom trenutku. Slažem se.
I da... potičem ju na izražavanje osjećaja... puno pričamo i slikamo i razgovaramo o tome kako ćemo ju pokopati kad Smjehuljica ozdravi (i kad se sve odledi). Smrt je sastavni dio života... tugovanje isto. Nikad nisam za potiskivanje osjećaja... to nikome nikad ništa dobro nije donijelo.
Hvala ti.Naravno da podrazumijevam da ste napravili sve moguće i nemoguće za vašu dragu pesicu - poznam te...
Jesmo. Dan prije smo napravili još niz pretraga, nadajući se da možda ima još nešto što smo previdjeli, pa ćemo dati odgovarajuću terapiju i biti će bolje. Ali ne, samo je osteosarkom bio taj koji je uzrokovao tu panju.
Sve je to normalno... Bit će dobro. Učinili ste što ste morali. Hug!
zao mi je
Kužim. Sve kužim.
Naš Bobby je nažalost bolestan.
Nisam uopće noćas spavala i sad čekam što će mi muž javiti.
S Bobbyem je na pretragama.
jako mi je žao
Naš pinč Koko je uginuo prije 2 godine. Bio je otrovan i ugibao je pred našim očima.Grozno! Moja Nia je bila strašno vezana za njega i užasno ju je pogodila njegova smrt (još je bilo gore što smo netom prije izgubili toliko željenog bracu u 33.tj trudnoće)
svega mjesec dana prije nego nam se Koko razbolio udomili smo malu mješanku Belu koja je toliko razigran i vesel psić, i koja nam je stvarno pomogla da taj period tugovanja lakše prebrodimo.
Kokića smo pokopali u vrtu bake i dide, i redovno ga obilazimo, po ljeti nosimo cvijeće a po zimi samo palimo svjećicu. Puno smo pričali o tome, kad joj je bilo teško zajedno smo se isplakale. Meni je još uvijek knedla u grlu kad se sjetim tog preslatkog malog psića koji je toliko obogatio naš život da ću mu na tome uvijek biti zahvalna.
Bela, iako je mješanka jako mu je slična što izgledom što karakterom, i danas kad gledam na to kao da nam ju je netko poslao taj dan
Ne samo normalno, nego i poželjno.
Bilo mi je divno kad je sama rekla da će napraviti njenu veliku sliku. Jer je ona bila veliki pas.
Držim fige da bude dobro.
jako mi je žao
Naš pinč Koko je uginuo prije 2 godine. Bio je otrovan i ugibao je pred našim očima.Grozno! Moja Nia je bila strašno vezana za njega i užasno ju je pogodila njegova smrt (još je bilo gore što smo netom prije izgubili toliko željenog bracu u 33.tj trudnoće
svega mjesec dana prije nego nam se Koko razbolio udomili smo malu mješanku Belu koja je toliko razigran i vesel psić, i koja nam je stvarno pomogla da taj period tugovanja lakše prebrodimo.
Kokića smo pokopali u vrtu bake i dide, i redovno ga obilazimo, po ljeti nosimo cvijeće a po zimi samo palimo svjećicu. Puno smo pričali o tome, kad joj je bilo teško zajedno smo se isplakale. Meni je još uvijek knedla u grlu kad se sjetim tog preslatkog malog psića koji je toliko obogatio naš život da ću mu na tome uvijek biti zahvalna.
Bela, iako je mješanka jako mu je slična što izgledom što karakterom, i danas kad gledam na to kao da nam ju je netko poslao taj dan
Sreća i mi imamo jednog azilanta koji je s nama već 8 godina.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom