Kada sam procitala da je i vama dosta tesko na tren mi je bilo lakse.
Prva mi je trudnoca i u zadnje vrijeme sam jako tuzna i pomalo razocarana u sebe kako mi ovo nije tako blazeno stanje kako su me svi uvjeravali da ce biti.
Jos se losije osjecam kada cujem iskustva drugih trudnica i bivsih hiperaktivnih trudnica do zadnjeg dana (sve jednoplodne trudnoce) koje se jos vole naglasiti kako je trudnoca najnormalnije stanje i da nije nikakva bolest.
U isto vrijeme ja otkad sam lusla u treci trimestar jedva obavim osnovne kucanske poslove i vec sam premorena.
Brzo se zapusem, ne mogu dugo hodati jer me zabole ledja i prepone, ne smijem ni zalogaj vise pojesti jer mi je trbuh toliko zategnut da imam osjecaj da ce puknuti svaki cas, tesko mi je sjediti jer je velik pritisak dole, tesko mi se namjestiti, lose i jako malo spavam...
Pored svega toga jos i taj uzasni strah od poroda i ishoda s kojim zivim iz dan.
Iako jos nema naznaka da bi se mogla poroditi ne mogu ne misliti da se kod dvojki nikada ne zna pa mi je torba za rodiliste odavna spremna.
O strahu od poroda, pa oporavka sa dvije bebe, pa dojenje i sva ta odgovornost za dva nova zivota da i ne govorim!
Ne preostaje mi drugo nego da se nadam da je dragi Bog znao sto radi kada mi je podario ova dva cuda i da ce mi dati snage za sve izdrzati...