 |
|||
Samo polako... Uz dvoje male djece dobro je da uopće išta stigneš pročitati, ali popravit će se to. Uživaj!Originally Posted by zutaminuta
Shoko Tendo, priča o djevojci koja je odrasla kao kći gangsterskog šefa.
Mislim da su me zapravo privukle tetovaže na njenom tijelu.
Vjerojatno će trajati dobrih godinu dana dok pročitam ovo.
Franzen-Purity, na nekim mjestima su me zivcirali likovi, Pipina majka u mladosti recimo, vrhunski mi je isla na jetra
Bilo je jos situacija i likova koji mi nisu sjeli ali knjiga u globalu mi je sjela, iako ne mogu reci da mi je bas bas sjela
E.Ferantte- Dani zaborava; isto nisam odusevljena, iako moram priznati da je majstorski dočarala kako je to kad se čovjek naprosto rastoči i pogubi pod teretom problema i zivotnih stresova.
Genijalna prijateljica mi je puno bolja.
John Connolly: "Knjiga izgubljenih stvari"
U osvit 2. svjetskog rata glavni lik ostane bez majke, završi s maćehom, polubratom i prezaposlenim ocem u novoj kući, i odjednom se nađe u procjepu između svjetova. U tom drugom svijetu, sve je kao u bajci. Čudnovata bića, polu-ljudi, čarobnjaci, zle čini, daleko kraljevstvo, sve je to tako poznato iz grimovskoandersenovskoperoovskih priča. Ali ovdje je sve uistinu zastrašujuće. Poglavlje pod nazivom "O tri kirurga" u kojem djevojka lovi djecu kako bi njihove glave kirurški spajala sa životinjskim tijelima (ili obrnuto), vrhunac je užasa. Zbog lajtmotiva rata koji se proteže romanom i još gro detalja, Knjiga izgubljenih stvari jako me podsjetila na film "Panov labirint".
Sad čitam "Čudno je u mojoj glavi" Orhana Pamuka.
Meni je bila jako dobra.
Zavrsila sam Federicu Bosco, "Il peso specifico dell'amore" - nesto izmedju ljubica i psihoanalize. Bila je na dugoj listi cekanja, pa sam zapravo ocekivala vise. Za plazu OK.
Monica Wood, Dječak kakvog nema.
Knjiga je izdana kod nas 2017 godine, slučajno sam ju uzela u knjižnici (privukla me naslovnica).
O 11 godišnjem dječaku za kojeg odmah na početku knjige saznajemo da je umro, i o nastavku života za rastavljene roditelje, oca glazbenika koji ljubi svoju muziku te majku, slomljenu i divnu, koja je prije djecakove smrti počela vezu s jednako divnim Tedom, dječakovim voditeljem s izviđača.
I o Oni; 104 godišnjoj Litavki koja je s 4 godine preselila s obitelji u Ameriku i koja je mislila da je na kraju života, sve dok nije upoznala dječaka.
Predivna priča, smijeh-kroz-suze osjećaj, kao da čitam o Akakiju Akakijeviču opet, dječak je mio i nesnalažljiv i drag i jedinstven i nježan.
Posljedice njegova odlaska nesagledive, više ih vidimo kroz perspektivu oca, uvijek odsutnoga glazbenika koji sada vraća svoj dug pomažući Oni, kao izravno nasljeđe stečeno od svog sina.
Jezik dječje jednostavan, protkan pravim malim rečenicnim poslasticama.
Preporuka!
I do samoga kraja mi je zanimljivo, lagano ljetno štivo... Iako je to priča o nesnalaženju u životu, prvo ignoriranju sebe kao osobe a zatim traženja samoga sebe, pisana je ležerno, ne zalazi u teške i duboke (psiho)analize. I taman kad bi pomislila da je dalje sve jasno i predvidivo, pojavilo bi se nešto/netko novi, a priča bi lagano nastavila dalje "ploviti" ...
Sad čitam Srebrna, Marina Roki.
Obečavajuća od samog početka.
Realistična, počinje skroz idealistično, sređeni život uspješne poslovne žene i samohrane majke, davno razvedena na pragu 50-tih pronalazi pravu ljubav,
Kratkim jednostavnim rečenicama provlači se nagovještaj da u priči postoji ALI ...
Mafija u Pragu M.Wievegh, odlicno, prikaz ceskog drustva kroz prizmu korupmpiranih politicara, drzavnih sluzbenika, policije
Sprega istih s ruskom, poljskom hrvatskom
mafijom...
Primjenjivo na nase drustvene okvire.
Napokon sam procitala Purpurni hibiskus.
Mislim da su mi ocekivanja bila prevelika, buduci je autorica napisala i Polovicu zutog sunca, roman kojim me je odusevila pa sam sad ostala pomalo razocarana.
Iako je roman jak i dobro oslikava razarajuci vjerski fanatizam, priznajem da mi je bio pomalo dosadan.
Sad se bacam na Minijaturisticu, za koju isto imam velika ocekivanja, ali nekako mislim da ce mi se ispuniti.
Paaaa....mene nije oduševila. Nasadila sam se na isti način, prevelika očekivanja sam imala. Nije loša, ali ima boljih.
Ma daj? Onda cu smanjiti ocekivanja
Imam jos Ciganina i Boginje, nesto ce me valjda ipak oduseviti.
Meni su se te obje zadnje svidjele.
I meni, obje navedene su odlične knjige.
Ovih dana konačno sam se dokopala i pročitala "Buku vremena" J. Barnesa, o kojoj je već na ovoj temi bilo riječi. Što da kažem - izvrstan je u svakom pogledu. I po kompoziciji, ali prije svega u uvjerljivom prikazu anksiozne atmosfere SSSR-a i života u stalnom strahu (a Šostakovičeva glazba i jest takva - anksiozna, prožeta tjeskobom i strahom). Zbilja remek-djelo.
Jedini minus (koji to zapravo i nije) jest taj što sam se pred kraj knjige već dosta loše osjećala - ta tjeskobna atmosfera nekako se prelila i do menepa mi je trebalo nešto drugo za čitanje.
A to drugo je roman "Divlje masline" Williama Gravesa, inače sina engleskog pjesnika i pisca Roberta Gravesa. U tom romanu autor opisuje djetinjstvo i odrastanje na Mallorci, u vrijeme prije razvoja masovnog (ili ikakvog) turizma, i ti idilični opisi mediteranske prirode i sela djelovali su upravo opuštajuće. Jako mi je pasalo što se u knjizi zapravo ništa ne dešava - nema dramatičnih događaja, jednostavno se opisuje život u jednom vremenu i ambijentu. Doduše, roman navodi izuzetno velik broj imena - što rođaka, što poznanika i prijatelja, pa je potrebna određena razina koncentracije za praćenje tko je tko - ali nije bilo prezahtjevno. Osim opisa ambijenta i vremena, zanimljivo je bilo i čitati o odrastanju u sjeni oca-velike face, i koliko je sinu bilo važno afirmirati se u životu bez očevog utjecaja ili veza.
evo zapamćenog od pročitanog unazad par mj :
svima znan Ciganin, pa Vrata a od onog što nisam vidjela (a ne znači da nije ovdje)u preporukama su Najljuća jela tatarske kuhinje, Samoća primarnih brojeva.
Osmicu od Bužarovske taman pročitala kao uvertiru za go u Makedoniji ali me se nije dojmila, trenutno čitam Ferića( po nečijoj preporuci odavde) Na osami blizu mora, baš lagano, ljetno...
Završila Stupove zemlje Kena Foletta,
2 dio, odlicno! Sad je na redu Češljugar...
Kjell Westo: Privid 1938.
Odlična knjiga, iznad očekivanja.
Pored vrlo zanimljive priče, neočekivanog raspleta i gorko-teške intonacije čitavog teksta, svidjelo mi se to što sam na nenametljiv način dosta saznala o finskoj povijesti, o kojoj, iskreno, nisam imala pojma.
Topla preporuka.
A sad možeš prijeći na drugu knjigu istog autora "Ovuda smo nekada hodali"
Meni je Kjell Westo pravo otkriće, i rado bih čitala još nešto od njega, da ima prevedeno...
Pa znaš da sam, kad sam vraćala Privid, htjela odmah posuditi i ovu drugu, ali, na žalost, nije bila na raspolaganju u mojoj knjižnici...A sad možeš prijeći na drugu knjigu istog autora "Ovuda smo nekada hodali"
Meni je Kjell Westo pravo otkriće, i rado bih čitala još nešto od njega, da ima prevedeno...
No, ulovit ću je, kad-tad
Meni je "Ovuda smo nekad hodali" još i bolja
Nakon "Rabljenog doba" pročitala sam još jednu noviju "perjanicu" istočnoeuropske književnosti - "Pogranični teritorij", Tonu Onnepalu. Vrlo poetičnog jezika, fenomenalnih misli, cijelo vrijeme u nekom prostoru između stvarnosti i privida, svidjela mi se, iako je zapravo depresivna kao i Rabljeno doba, tako da mi sad stvarno treba godišnji i nešto lako, pitko i veselo
Zaboravila sam prijaviti da sam pročitala Adichienu Amerikanu.
Nisam znala da postoji snažan osjećaj različitosti između Afroamerikanaca i, da ih tako nazovem, Ameroafrikanaca, odnosno Afrikanaca koji su rođeni u Africi, a dosele su u SAD. Zanimljivo mi je da različito percipiraju svoje crnaštvo i da su Afrikanci na neki način egzotični Afroamerikancima.
Nisam znala ni koliko kompleksan odnos crnkinje imaju prema svojoj neukrotivoj kosi, da im ta kosa i ono što rade od nje služi kao poruka, bilo politička, bilo feministička.
Nisam znala ni koliko je nigerijsko kršćanstvo živopisno, prava kombinacija praznovjerja i karizmatskog pastorstva.
Amerikana je zapravo ljubavna priča o paru koji se zaljubi u rodnoj Nigeriji, a onda jedan od njih ode u Ameriku, a drugi ostane. Odgovor na pitanje tko se više promijenio nije jednostavan jer ostati u Nigeriji i biti uspješan znači pristati na korupciju i odanost "chiefovima" koji su prava vlast. A otići u Ameriku znači, neočekivano, otkriti pitanje rase i rasnog identiteta, koje eto, u Nigeriji ne postoji.
Last edited by chesil; 10.08.2017 at 20:04.
Damir Karakaš: Kino Lika
Iz nekog meni nepoznatog razloga nisam ovu knjižicu pročitala onda kad je izašla...
Nedavno mi se našla pod rukom u knjižnici, uzela, pročitala, i samo ću je jednom riječju opisati:
brutalna.
Upravo dovrsavam Sluskinj
Mob.me zeza, ode post...
Dakle, dovrsavam Sluškinjinu priču
Potresno štivo
Dalo mi za misliti
Preporuka svima koji nisu čitali...
Ja sam procitala Americanu. Isto sam ju prije svega nasla edukativnom. I onda sam u dva, tri dana progutala Pricu o novom prezimenu. I onda nikako nisam mogla krenuti na Stonera sto sam planirala nego sam na kindlu kupila 3.nastavak i sad bingam Napulj i dalje... engleski je fin i pitak za sve koje dvoje.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja sam nakon Priče o novom prezimenu mislila čekati hrvatske prijevode, ali kad sam pročitala da su najavljeni za ožujak i studeni 2018... sad čitam na engleskom.
Zarazno.
Priču o novom prezimenu čitam na engl u pdf-u sve dok me glava ne počne boliti... onda pauziram pet minuta pa dalje
Joj, ja ni "Genijalnu" nisam još ni počela čitati, premda me čeka na kantunalu, kupila sam ju odavno...:prokletstvoposuđenihknjiga:
Procitala sam Minijaturisticu. Nije mi se svidjela. Prva polovica mi je bila dosadna, druga obecavala, ali nije zadovoljila.
Sad se bacam na Ciganina. On ne moze biti los.
Zaboravljeni sin Miro Gavran
Procitala Kostane satove od Davida Mitchella, malo me umeo onaj dio s kompletnom fantastikom jer nisam ljubitelj misticnih bitaka, al ostalo mi je skroz dobro pasalo.
Andy Jelčić: Godina seobe srca http://www.mvinfo.hr/knjiga/11760/godina-seobe-srca
To je knjiga baš za moju generaciju(50+) koja se još dobro sjeća tih vremena. Ugodno me iznenadilo.
Ciganin, ali najljepsi:
svaka cast Kristijanu Novaku, opet me je odusevio!
Čitam Češljugara, ali ne ide mi, došla sam do cca 100te stranice od 600njak, puževim korakom. Uglavnom, možda sam imala prevelika očekivanja, em Pulitzer, em preporuke od prijateljica, em tu s foruma. Nije mi problem u izrazu, već u temi, pomalo mi je neuvjerljivo sve skupa - za sada.
Naravno, ne odustajem još, vikend slijedi!
p.s.jedva čekam dočepati se Novaka
meni je užasno žao kaj sam se natjerala pročitati Češljugara - nije to knjiga za mene.
Hm, skočit ću ja do knjižnice po još štiva, nekako me kriza hvata kad sam na samo jednoj knjizi, a kamoli kad mi ne ide baš....
Ajme, sad sam radoznala!
Uparavo čitam Češljugara i mislim se kako mi je lijepo sjela od početka ( na 50 str.sam) i usput se nadam da ce mi tako ostati do kraja...
Last edited by flopica; 18.08.2017 at 14:41.
Ma svii imamo razlicite ukuse. Meni je tam na kraju bilo previse svega. Ne znam kak bih to opisala
Srebrna, Marina Roki
Realistična, jednostavno pisana, to daje tempo radnji... Autorica opisuje svoju svakodnevnicu, lako se poistovjetiti s njom, blizu 50-tih našla je sreću, život joj je uredan, jednostavan, sretna rutina... Naravno, ima jedan veliki Ali... Drugi dio knjige opisuje svoje osjećaje, kroz što je prolazila nakon tog Ali, psihoanaliza... Tu sam se malo gubila, na momente mi se činilo da pretjeruje, razvodnjuje, usporava... Možda je samo meni lakše prihvatiti bajkovite sretne trenutke, a bježim od dijelova gdje nastaju problemi?
ma naravno!
nego me baš nekako zagolicalo, toliko mi je super da mi je sumnjivo
baš sam pomislila je li moguće da mi tako dobra ostane do samog kraja jer obično mi se dogodi da me na nekim dijelovima pojedine super knjige razočaraju
ništa, kad saznam javim svoje dojmove...
pročitala brzinski Otpusno pismo,https://www.goodreads.com/book/show/...-otpusno-pismo, baš mi je ok
Olive Kitteridge od Elizabeth Strout, dobro, 'munroasto'.
Da prijavim na brzinu: Cudno je u mojoj glavi - Orhan Pamuk. Reci cu samo - dosadjivala sam se prvih stotinjak stranica, i tek sam poslije shvatila da me radnja zainteresirala tek kad su se u njoj pojavili zenski likovi. Btw, bilo mi je zanimljivo otkrice da skoro svi stariji u mojoj familiji znaju sto je boza.
Zatim Dani zaborava - Elena Ferrante i Mileva Einstein, teorija tuge - Slavenka Drakulic. Sasvim slucajno, dva djela o ostavljenim zenama, bas me smlavila tematika. No, Ferrante i dalje odlicna, a na Einsteina vise ne gledam istim ocima.
Sad se pokusavam opustiti uz Sto godina samoce. Priznajem, Marqueza nisam dosad citala, ne znam sto ocekivati od ovih milijun likova i njihovih seksualnih odnosa LOL
Vjerojatno ste svi vec pročitali, a ja sad čitam Črna mati zemla. Prije nje pročitala Ja sam Malala.
Obje odlične!
Počela sam : Ovuda smo nekada hodali.
Pročitala Smokvu - nije moj tip knjige iako mi ima dobtih dijelova
Maria Fasce: Žena iz Isle Negre - roman u kojem je jedan od glavnih likova Pablo Neruda, a pripovjedačica je djevojčica, Elisa, čija majka je radila kao kućna pomoćnica u domu slavnog pjesnika. Dobro ispričana priča, koja nosi svoju unutarnju napetost, likovi su portretirani minimalistički, više kroz dijaloge i detalje nego kroz opise, sve u svemu - užitak za čitanje, preporučujem!
Lydie Salvayre Obican zivot o dolasku nerafinirane kolegice i ured i zivot jedne tankocutne udovice i medjusobnom ratu, kako to udovica percipira. Dobro, 'nothombasto'.
Margaret Atwood: Sluškinjina priča - odlična! mračna, realistična, zastrašujuće moguća
Iva Ušćumlić Gretić: Duhovi
u početku mi je bila depresivna, čak malo dosadnjikava, ali kad se uhvati ritam - za čas sam ju pročitala.
Odmah nastavila sa istom autoricom - Omara. Sviđa mi se (pročitala sam cca polovicu knjige)
Goran Tribuson: Propali kongres
Lagano, ljetno, nepretenciozno...
Zgodno za pročitati, al' opet, ništa posebno...
Što'no bi rekla ina33, tipično 'tribusonasto'
Meni su Duhovi bili bolji od Omare.
Za Omaru sam zaključila da bi podnaslov mogao glasiti: "Zašto Iva Ušćumlić više nije i Gretić"
Posting Permissions
