A na temu brzog uspona i brzog pada društava, super je knjiga pokojnog Ive Brešana, Država Božja 2053. - skroz mi je sjela, volim te distopije (u fikciji).
 |
|||
|
|
|||
A na temu brzog uspona i brzog pada društava, super je knjiga pokojnog Ive Brešana, Država Božja 2053. - skroz mi je sjela, volim te distopije (u fikciji
Napravi k'o MalaRiba, odustaneš ali napises da si pročitala hehehe. Ne zamjeri Ribo, morala samchesil prvotno napisa
anamar, problem je u okp-u
znam da je teško shvatljivo, ali ne volim ne završiti knjigu
Pa evo, priča je pomalo kliše, iz laboratorija pobjegne virus koji razvijaju tajne sluzbe vojske. Ali tu je djevojčica koja može (?) promijeniti sve. I nadalje će se u tom stilu nastaviti, ljudska enklava, mladjahni likovi, putovanje u potrazi za ostalim preživjelima.
Puno je tu pojedinosti i usporednih radnji.
Ali meni to ne smeta, volim puno pojedinosti. Strepim nad sudbinom likova, volim ih zbog njihove posvecenosti i odanosti, ali i kad imaju mane. Cronin je dobar pripovjedač i sviđa mi se atmosfera koju gradi. Naravno, ne sjećam se puno toga iz Prijelaza, pročitala sam tu knjigu prije 4 ili čak 5 godina, ali znam da sam imala dobar osjećaj nakon što sam ju dovršila.
Ma da, ostao mi je prefiks 'PRO' u pročitala, a skužila sam kad mi je istekao editNapravi k'o MalaRiba, odustaneš ali napises da si pročitala hehehe. Ne zamjeri Ribo, morala sam
chesil, nije ovo fantasy, evo uspoređuju ga s Kingom ako ti to pomaže u odluci. I meni su neke Kingove knjige wow, a neke tako-tako, sigurno da ovisi o meni kao recipijentu dok sam čitala. Od takvih autora ljubim i Koontza, recimo njegove Čuvare. Eto, možda sam pomogla u odluci (pro)čitati ili ne (pro)čitati
Posljednje uređivanje od MalaRiba : 14.05.2017. at 16:06
A vezano uz društva koja se mijenjaju i kako je taj proces brz i lagan govori i knjiga Pokoravanje, M. Houellebecqa. Meni potpuno zamislivo. Kao i Handmaid's tale.
Primo Levi: Zar je to čovjek
obavezna lektira!
uffff...
ne znam jesam li psih spremna za takve knnjige
Tx, tu sacam, drago mi je da si je preporucila!
Još jedna knjiga iz beogradskih knjižara, knjiga za tinejdžere, zapravo. Jasminka Petrović: Leto kada sam naučila da letim.
Za tu knjigu sam čula prošle godine, čitajući jako dobru kritiku na Booksi, i bezuspješno sam je pokušala nabaviti na Interliberu kod srpskih nakladnika, ali oni koji su izlagali u Zagrebu očito su preferirali drugi tip knjiga na štandovima. Šteta, jer riječ je o zaista izvrsnoj knjizi u kojoj podjednako mogu uživati čitatelji iz raznih zemalja, pa i oni koji po godinama više ne spadaju u ciljanu publiku
Ukratko, djevojčica Sofija putuje s bakom iz Beograda u Stari Grad na Hvaru, bakinoj sestri. Isprva dosadno ljetovanje u staroj oronuloj kući uz dvije starice postat će zanimljivije kad Sofija slučajno otkrije da na Hvaru ima još rođaka za koje nije ni čula, isplivat će stare obiteljske svađe koje će se raščistiti u tih 20-ak dana, a Sofija će spoznati i neke vlastite životne istine. Knjiga je jednostavna, direktna, naprosto izvrsna, i šteta što nije dostupna u Hrvatskoj jer imam dojam da upravo za taj uzrast kronično nedostaje primjerene literature.
Sad mi je žao da u Beogradu nisam nabavila još knjiga, jer su znatno jeftinije nego u Hrvatskoj, a izbor izdanja je velik. Ovako, tko zna kad ću opet imati priliku...
čitaš samo ti, ili ćeš ponuditi i malom?
Njemu sam već rekla da je knjiga odlična i da je preporučujem, ali sumnjam da će se "uhvatiti"... čim je glavni lik djevojčica u pubertetu
Kod njega vrijedi isto kao i kod mene svojedobno - što mama više preporučuje neku knjigu, otpor je veći, tzv. poučak o odbijanju knjiga koje ti mama preporuči
Što je najbolje, on točno zapamti što sam mu nudila i kad i onda se poslije sjeti knjige i kaže: "a, i to si mi pokušala uvaliti da čitam".
hm da, ne bih niti ja bila, srećom sam u mladosti imala živaca za čitanje logorske literature. Zanimljivo je da sam nedavno slučajno naletila na TV-u na film Primo, koji je napravljen po ovoj knjizi - a u stvari je to snimljena monodrama, dakle jedan glumac govori tekst http://www.hbo.com/movies/primo/index.html , minimalna scenografija - i trebalo mi je pet minuta da prepoznam o čemu se radi, znači toliko je upečatljiva ta knjiga da sam ju tako dugo nakon što sam ju pročitala odmah prepoznala.
Tanja, morat ćeš nazad do Bg po knjige.Za sve si me zainteresirala.
Možda opet za 2 godine, ne vjerujem da će ranije biti prilikeTanja, morat ćeš nazad do Bg po knjige.
Jurana, čitam ja tako Nikad me ne ostavljaj i cijelo se vrijeme živciram, tj. osjećam tjeskobu. Zbog maglovitosti stila, ne znam zapravo u čemu je stvar. Sad sam na 59.oj stranici, hoće li se nešto promijeniti?
Ili smo ti i ja stvarno kao tanja_b i njezin sin?
To bi bilo prejednostavno objašnjenje.
Što se tiče knjige, ona je tjeskobna, mislim da je i zamišljena da nas neugodom potakne na razmišljanje. Meni to nije smetalo jer mi je djelovalo kao katarza. Ni inače mi ne padaju loše teške teme ili teški osjećaji likova.
Ono što mi je teško je kad teško pratim priču kao što je slučaj s Wolf Hallom kojeg sad čitam. Autorica je vrlo ekonomična u iznošenju radnje - skače se s događaja na događaj, spominju se situacije iz prošlosti za koje ne znam bih li ja o njima trebala znati iz povijesti ili će tek biti objašnjene, u dijalozima često ne piše tko govori, nego samo piše on kaže. Ima i dosta likova - neki se spomenu samo usput, a onda kasnije postanu bitni. Dijalozi su zapravo realistični jer razgovaraju ljudi koji se poznaju pa ne ponavljaju stvari za koje se očekuju da su svima poznate, ali ja se osjećam glupo dok ih čitam jer ne kužim o čemu oni.
Uglavnom, nije za čitanje pospanima.
Posljednje uređivanje od Jurana : 17.05.2017. at 08:23
A Sluškinjina priča mi je bila jako dobra - jedna od knjiga koju je teško ispustiti iz ruku.
Budući da se o njoj već puno pričalo, neću hvaliti što i drugi, nego ću samo napisati što je meni falilo, a to je neko razrješenje, ako ne individualne sudbine junakinje, a onda nešto kolektivno. Ili čak: ako ne što je bilo dalje, onda nešto više o tome što je bilo prije, kako je do svega došlo.
Kao da mi je nedostajalo još nekih 30 stranica.
mene muči jedna moguća faktografska pogreška - ako netko zna odgovor nek me riješi muka! - zašto je Moira u Red Centre-u, zašto je njoj namjenjeno da bude handmaid, kada ona nikad nije rodila? mislila sam da su za sluškinje predoodređene samo one žene za koje se zna da su plodne?
I ja sad citam Wolf Hall, a kako nemam ni vremena ni koncentracije, isto se mucim.To bi bilo prejednostavno objašnjenje.
Što se tiče knjige, ona je tjeskobna, mislim da je i zamišljena da nas neugodom potakne na razmišljanje. Meni to nije smetalo jer mi je djelovalo kao katarza. Ni inače mi ne padaju loše teške teme ili teški osjećaji likova.
Ono što mi je teško je kad teško pratim priču kao što je slučaj s Wolf Hallom kojeg sad čitam. Autorica je vrlo ekonomična u iznošenju radnje - skače se s događaja na događaj, spominju se situacije iz prošlosti za koje ne znam bih li ja o njima trebala znati iz povijesti ili će tek biti objašnjene, u dijalozima često ne piše tko govori, nego samo piše on kaže. Ima i dosta likova - neki se spomenu samo usput, a onda kasnije postanu bitni. Dijalozi su zapravo realistični jer razgovaraju ljudi koji se poznaju pa ne ponavljaju stvari za koje se očekuju da su svima poznate, ali ja se osjećam glupo dok ih čitam jer ne kužim o čemu oni.
Uglavnom, nije za čitanje pospanima.
Meni je postalo puno lakše za čitanje kad sam se navikla na stil - sad sam negdje prešla polovicu.
Sve kužim, ali moram biti koncentrirana kao što je koncentrirano i pripovijedanje
Meni je postalo puno lakše za čitanje kad sam se navikla na stil - sad sam negdje prešla polovicu.
Sve kužim, ali moram biti koncentrirana kao što je koncentrirano i pripovijedanje
Wolf Hall sam nedavno gledala seriju, bila mi je odlična!
I ja sam kao i Mima bila nedavno u fazi Tudora :D
za nju definitivno treba koncentracije, ali je vrijedna toga!Meni je postalo puno lakše za čitanje kad sam se navikla na stil - sad sam negdje prešla polovicu.
Sve kužim, ali moram biti koncentrirana kao što je koncentrirano i pripovijedanje
Ha ha istina je ovo za Wolf Hall, ja sam ga čitala nedavno, u trenutku totalne opsesije Tudorima, nakon što sam pogledala seriju na TV i pročitala gomilu toga o Henriju i ekipi po internetu, tako da nisam imala problema s praćenjem radnje - genijalna knjiga btw.
Možeš li mi, Mima, preporučiti nešto s interneta da se uputim u gradivo? Vezano uz povijesnu podlogu
Pa ne znam, ima puno informacija, samo proguglaš, npr. ovaj site https://englishhistory.net/tudor/thomas-cromwell/ , pa http://tudorhistory.org/
Pa ne, mislim da su za sluškinje predodređene sve žene koje su mlade i potencijalno mogu roditi, a ne samo one koje su već rodile. Npr. ona u knjizi spominje da se mladim katoličkim redovnicama nudi izbor - kolonije ili da postanu slučkinje.
Da, sve potencijalno plodne neudane žene su sluškinje. Možda su u seriji tako predstavili - da žene koje su već rodile postanu sluškinje?
nisam sigurna. možda nisu, možda sam samo ja to tako pročitala. Mislim da se u onoj sceni poroda spominje kako sve one to prošle. Ustvari je čitatelju/gledatelju poznata prošlost samo par sluškinja - Offred, Ofglen i Janine i sve tri su rodile
Jesi li naišla na kasnije dodani dio na kraju knjige, s pitanjima studenata profesoru Piexiotu? Navodno taj dio postoji kao zvučna snimka.
Ne sjećam se više knjige, tj. više se sjećam filma, većina mladih žena (dakle, potencijalno plodne i dok ta plodnost traje) su sluškinje, a one koje su previše ratoborne završe kao kurve u onim nekim barovima koji se ne smiju spominjati ili na nekom odlagalištu smeća ili tako nešto, kao radna snaga... ili valjda u crkvi. Ne sjećam se više kraja, tj. brka mi se kraj filma i knjige, ne znam je li isti, ali ne sjećam se da mi je ičega bilo manjka.
Možda. Koliko sam skužila Moira je u seriji crnkinja, a u knjizi crnci tj. Afroamerikanci ne postoje - preseljeni su negdje, kao i Židovi.
Ja se ne sjećam da je Ofglen u knjizi rodila.
Sluškinje su one koje su mlade, a na neki način su stavljene izvan zakona , iz nekog razloga. Na primjer, glavna junakinja je bila u drugom braku.
Zapravo u knjizi uopće nije jasno tko točno postaje sluškinja i što je sa običnim obiteljima - kako uopće funkcionira to društvo, dakle neki obični sloj, a ne zapovjednici.
(zato i kažem da je to zapravo prilično loše opisana distopija)
Žene koje ne uspiju kao sluškinje, ili su izvan zakona a stare su šalju u "kolonije" gdje čiste nekakav radioaktivni otpad. Tamo glavna junakinja vidi svoju majku - bivšu feminističku aktivistkinju.
A onima koje su mlade a nisu za sluškinje (Moira) ponude da rade u Jezabel, dakle u javnoj kući.
Ja sam shvatila da "običnih obitelji" više nema. Tj. "obične obitelji" su ove od zapovjednika, koji se sastoje od sluškinje, žene i domaćica. Ostali su radna snaga - od kurvi pa nadalje. U filmu (a ne sjećam se više je li i u knjizi) je dijete junakinje (kćer) oteto i postala je dio "nove obične obitelji" - dijete nekog od zapovjednika i njegove žene. To je kao taj novi poredak.
I dalje čitam Sobu punu snova, a sad sam si ubacila od Louise May Alcott: Dječaci.
Ona je autorica Malih žena, jedno od meni apsolutno najdražih knjiga (uz Ubiti pticu rugalicu). Dječake sam dobila od frendica za rođendan, našle su ju u nekom antikvarijatu. Što reći, atmosfera je prava alkotičina, optimistična, svijetla, mekana i udobna, kao kad se obučeš u najmekšu tenerku nakon napornog dana - eto tako nekako mi je čitati Dječake.
Radnja kreće u Joinoj školi koju je otvorila u imanju nasljeđenom od tete, a koju vodi s mužem, prof. Beornom, odmah se upoznajemo sa stanovnicima škole a i sa starim likovima, ima svakvih dječjih sudbina, a i sama Jo je nalik na sebe ali opet i nije, puno je mirnija i staloženija (odraslija
Posljednje uređivanje od MalaRiba : 17.05.2017. at 15:05
A jesi li čitala Obitelj March? http://www.mvinfo.hr/clanak/geraldin...-obitelj-marchI dalje čitam Sobu punu snova, a sad sam si ubacila od Louise May Alcott: Dječaci.
Ona je autorica Malih žena, jedno od meni apsolutno najdražih knjiga (uz Ubiti pticu rugalicu). Dječake sam dobila od frendica za rođendan, našle su ju u nekom antikvarijatu. Što reći, atmosfera je prava alkotičina, optimistična, svijetla, mekana i udobna, kao kad se obučeš u najmekšu tenerku nakon napornog dana - eto tako nekako mi je čitati Dječake.
Radnja kreće u Joinoj školi koju je otvorila u imanju nasljeđenom od tete, a koju vodi s mužem, prof. Beornom, odmah se upoznajemo sa stanovnicima škole a i sa starim likovima, ima svakvih dječjih sudbina, a i sama Jo je nalik na sebe ali opet i nije, puno je mirnija i staloženija (odraslija
Jesam, još na faxu, baš me se dojmila knjiga! I da, svakako ću čitati i Deca gospođe Džo
A mlada li si, ribiceJesam, još na faxu, baš me se dojmila knjiga! I da, svakako ću čitati i Deca gospođe Džo
Jesam, samo su mi 33A mlada li si, ribice
Morat ćeš onda pročitati još i Deca gospođe Džo! (Jer jer to nastavak Dečaka)
Kakvo je to onda društvo, gdje su ljudi? Ne postoje valjda samo zapovjednici i njihovi sluge. Mislim da nije tako, spominju se uostalom i 'ekonosupruge', ali se ne zna zapravo ništa o tome kako funkcionira društvo izvan ove zapovjedničke kaste.
Pa... kao teriroističko društvo, postoje zapovjednici i njihovi podređeni koji, što su niže, imaju manja prava. I njihove ženske svite, tj. pretpostavljam da neki niti nemaju pravo na ženske svite. U tome za mene nekako i jest poanta. Zaboravila sam koje su ekonosupruge... A društvo izvan... kao ne postoji (za njih), oni i jesu u nekoj informacijskoj blokadi, iako je jasno da postoje druge države i da postoje ti neki koji se bune (jasno je nama, čitačima, ne nekoj prosječnoj off-nekoj).
Posljednje uređivanje od ina33 : 17.05.2017. at 16:25
Prikazani su doktori (koji se koriste time da se ne može svalit neplodnost na muža), postoje svećenici, postoje te domaćice, postoje niži vojni dužnosnici, valjda i neki drugi uglednici, postoje crkvenjaci, ovi koji rade u tim institutima di se odgajaju off-žene, pa oni koji ubijaju ove koji nisu poslušni, oni koji izdaju robu.. ti su valjda onda to "normalno društvo", ali vjerojatno nemaju pravo na takve off ženske attachmente tj. žive u nekoj funkciji službe vrhovnicima, ne u smislu kao ženski članovi obitelji, ali "imaju svoje mjesto" kao i svi drugi. Obitelji u našem smislu nema.
Posljednje uređivanje od ina33 : 17.05.2017. at 16:29
Nemaju pravo na ženske svite, dakle na sluškinje, "Marte" itd. nego imaju 'ekonosupruge' koje obavljaju sve dužnosti. Mislim, moraju postojati obični ljudi, koji imaju normalne obitelji. Ne mogu postojati samo zapovjednici i oni koji su u nekakvom sustavu vlasti. Tko onda dela u toj državi?!
Već i to što su , kao, jednoga dana otpustili sve žene je jako upitno, jer bi im u tom slučaju ekonomija propala.
Inače to se sve događa samo u državi Gilead, koja je neki dio SAD-a, u ostatku svijeta je situacija normalna (u knjizi se pojavljuju japanski turisti, među njima normalno obučene žene)
Upravo pročitala o Sluškinjinoj priči, bome i odgledala trailer za seriju (stari iz 1990. i novi) Idem si ju rezervirati!
Posljednje uređivanje od MalaRiba : 18.05.2017. at 09:37
Je, sjetila sam se da se usputno spominju i ti drugi. Ništa to meni nije toliko nelogično, knjiga prikazuje perspektivu te sluškinje, njen je svijet ograničen. Ima još distopija gdje je pojavnost "ludila" izolirana i postoji blizu "normalnih" i to je zapravo vrlo blisko svijetu - ljudi prolaze pored onih koje zlostavljaju, žive pored zemalja punih terorista i svi se, uključivo danas, limitiraju na svoj uski krug "lajkanja" i ne pačaju puno u tuđa dvorišta. Odnosno... ne mora neka suluda pojava izazivat reakciju i, ajmo reći, normalno koegzistira s ostatkom svijeta. Da, nije razradio te običnije - s ekonosuprugama, što te rade itd.... ali mene to nije toliko niti zanimalo, zanimalo me što će bit s glavnim likom. Recimo, romani koji opisuju ta neka izdvojena ludila su jedna američka knjiga nekog klasika, zaboravila i njega i naziv knjiga - neki otok u kojem je ekonomija u komi i nitko se od tamo ne vraća, ljudi se uglavnom bave skupljanjem recikliranjem smeća, koriste urin i fekalije za gorivo i sve to sve više propada, a nije jasno zašto je to baš pogodilo taj otok i kako to da se nije nitko otamo vratio, zna se samo da to mjesto postoji i da tamo nije uputno ić, pa onda Djevojka na navijanje, to je nešto novije, tamo je jedan dio svijeta ostao kao izoliran od neke biljne pošasti koja lagano napreduje. I u SK su turisti... isto se, možda iz perspektive nekog sa strane, normalno pojavljuju, evo je nedavno jedan naš bio koji svakom svjetskom vođi i narodu izražava sućuti i čestitare, bilo je na nekim portalima.Eto. Meni su knjiga i film baš super, iako mislim da ni jedno ni drugo nije pobralo neke hvalospjeve baš stopostostotne, takve neke stvari su moj "guilty pleasure". Seriju ziher neću gledat, nisam tip od sezona, a ovo će sigurno imat sezone, neće to bit 3-4 zaokružene priče koje bih još mogla svarit.Nemaju pravo na ženske svite, dakle na sluškinje, "Marte" itd. nego imaju 'ekonosupruge' koje obavljaju sve dužnosti. Mislim, moraju postojati obični ljudi, koji imaju normalne obitelji. Ne mogu postojati samo zapovjednici i oni koji su u nekakvom sustavu vlasti. Tko onda dela u toj državi?!
trenutno čitam ulicu krijesnica
lako čitljivo, zanimljivo i opuštajuće štivo
http://znanje.hr/proizvod/ulica-krijesnica/
prije toga sam pročitala u tišini
http://znanje.hr/proizvod/u-tisini/
a kraj kreveta još čeka
http://www.eknjiga.hr/product/ivot-za-ivotom
Tuomas Kyrö: Prosjak i zec
Simpatičan roman, zabavan, a opet i ozbiljan, lako se čita, iako sam čitajući ga shvatila da zapravo ne volim pikarske romane
Ali ta moja preferencija nema veze s kvalitetom knjige - ovaj roman je zaista dobar, a kao glavnu prednost mogu istaknuti što nigdje, ni u jednom trenutku, ne zapada u patetiku, jadanje i samosažaljenje, iako je tema kao stvorena za to. Siromašni Rumunj dobrovoljno odlazi "u službu" trgovcu ljudima i postaje profesionalni prosjak u Finskoj kako bi djetetu mogao kupiti kopačke za nogomet - naravno, njegov put krene u posve drugom smjeru. A čak ni trgovac ljudima, koji bi po defaultu trebao biti ordinarni gad, na kraju ne ispada takvo đubre kako bismo očekivali. Ništa nije crno-bijelo, kao ni u stvarnom životu.
Druga knjiga, u kojoj istinski uživam rečenicu po rečenicu, je novoobjavljena knjiga Sergeja Forenbachera Iz velebitskog dnevnika. Takve literature nikad se ne mogu zasititi, a gušt je tim veći jer sam dosta mjesta koja se spominju u knjizi i sama obišla. Stil pisanja je pomalo arhaičan, ali i piše o nekim drugim vremenima, 50-tih i 60-tih godina, kad se putovalo vlakom, a ne autom, ture su se velikim dijelom prolazile pješice, teret se nosio na konjima i mulama. Pomalo me podsjeća taj stil na knjige Juliusa Kugya koji je isto tako pisao o Julijskim Alpama. Pravi užitak za odmaranje mozga.
Pročitala Stonera, bio mi je ok, opuštajući.
Sad sam uzela Brdo od Prtenjače, Tri zime od Tene Štivičić i nešto od Philipa Rotha kojeg nisam nikad čitala.
Brdo sam malo počela u tramvaju, nadam se da neće pretjerati s nekom kuknjavom o suvremenom svijetu jer me to uvijek lagano iritira (a doduše nije mene teško naživcirati :D)
E, da, i Plavobradog od Amelie Nothomb sam pročitala u cca sat vremena u kafiću dok sam čekala nekog. To mi dođe umjesto novina, volim je čitati, ali uvijek ostanem nekako razočarana, uvijek čekam da zabljesne, da da malo dubine, da se potrudi...a ona šablonski po svom...a bome ih štanca. Ali joj opet ne mogu odoljeti.
Ajme kako sam zaboravila da je snimljena serija Wolf Hall .. ali ne mogu to sve više pratiti, gledam jedno 6 serija u ovom trenutku.
Pravila pisanja postova
