Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove
Izvrsna, u nekim trenucima sam osjećala da bih se mogla smijati i plakati u isto vrijeme, preporučujem svima!!
Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove
Izvrsna, u nekim trenucima sam osjećala da bih se mogla smijati i plakati u isto vrijeme, preporučujem svima!!
Philip Roth: Zavjera protiv Amerike
Nedavno je snimljena serija po romanu pa se zbog toga knjiga opet spominje, ali i Trumpovo predsjednikovanje ju je također učinilo aktualnom. Naime, radi se o piščevoj alternativnoj autobiografiji, gdje pisac odrasta u Americi u kojoj predsjednik nije F. D. Roosevelt, nego Charles Lindbergh gdje su SAD partner Hitlerovoj Njemačkoj, u nenapadanju i u odnosu prema Židovima.
Meni se od cijele alternativne povijesti koja je detaljna i promišljena, više svidio bildungs dio romana - razmišljanja, želje i strahovi dječaka i pripovijedanje o odrastanju u Newarku ( a to je grad o kojem ništa ne znam, koliko god puta čula za njega). Sve mi je bilo uvjerljivo u iznošenju intimnog (privatnog): i obiteljska dinamika i odnosi s prijateljima i prikaz osobnosti djeteta. Malo manje mi je bilo uvjerljivo ono političko/društveno - cijelo vrijeme sam bila svjesna da događaji nisu stvarni, nego hipotetski.
Na trenutke čitanje zapinje i zbog Rothovog stila, njegovih dugih rečenica i mnoštva detalja i prividne neorganiziranosti teksta. Često sam se morala vraćati na početak rečenice ili unatrag u tekstu da nađem od čega je započeo i pitala se zašto nam sad ovo priča.
Pisala sam više puta da čitam Atkinson, a evo sad malo podrobnije.
Pročitala sam njen hvaljeni Život za životom, koji mi je divna knjiga, malo melankolična, ali opet nekako optimistična. Ideja nije nova, glavna junakinja ima priliku više puta živjeti - svaki put kad joj životni put završi, novi život počinje rađanjem, a njoj ostane neko podsvjesno sjećanje što može promijeniti da sljedeći put bude sretnije/živi dulje. Samo početak je isti, a životni putevi su dosta različiti i često mali događaj, sitnica, promijene potpuno cijeli životni put. Neki životi su jako nesretni i bolni, neki su lakši, ali nijedan nije bezbrižan jer glavna junakinja, kao i svi stanovnici Londona, svaki put mora proživjeti Blitz.
Atkinson ima opsesiju Drugim svjetskim ratom, osobito zračno-vojnom stranom priče i ovo je jedna od knjiga u kojoj to dolazi do izražaja.
Nije nastavak, nego knjiga pridružena ovoj, roman A God in Ruins koji pripovijeda život Ursulinog brata Teddyja. Iako u Životu svi Teddyja doživljavaju kao sretnog i neopterećenog, ova knjiga je mnogo mračnija od prve. Teddyjev je život obilježen ratnom traumom i lošim odnosom s kćeri i, što knjiga više odmiče, sve je depresivnija. Ovdje dolazi do izražaja druga tema o kojoj književnica mnogo razmišlja, a to je starost i prolaznost čovjeka.
Prvi roman književnice zove se Iza kulisa u muzeju. Jako mi se svidio. Iako i tu ima svašta tragičnog i mračnog, stil pisanja je lepršav, a Atkinson je ovdje najduhovitija od svih knjiga. Radnja je smještena u grad York na sjeveru Engleski i prava mu je posveta.
Također sam pročitala serijal romana o detektivu Jacksonu Brodieju. Prvi je preveden i zove se Povijesti slučajeva. Ima ih zasad još 4. Nisu tipični krimići jer istraga nije u prvom planu, a sam Brodie i ne radi kao detektiv u svim romanima, nego se nekako nađe blizu mjesta zločina. Također je netipično što se osim glavnog lika, iz romana u roman pojavljuje još cijeli niz istih likova, iako žive u različitim dijelovim Velike Britanije. Valjda je toliko bilo zadovoljna kako su joj ispali da joj je bilo žao umiroviti ih
Od misterije i otkrivanja, književnici su važnije primjedbe o vremenu u kojem se odvija i neka općenita razmišljanja o životu. Želi i upozoriti i na neke gadne pojave u društvu, a svi znamo da se to često odnosi na položaj žena. Pisanje je kao i uvijek, ugodno; pršti duhovitošću.
Magda Szabo - Vrata
Jedva jedvice sam zavrsila knjigu. Ne znam tko me vise zivcirao, Emerenc ili pripovjedacica.
mislim da to jako ovisi o trenutku čitanja
ja inače jako teško čitam, teško se koncentriram, misli lete na milion drugih svakodnevnih problema
ali Vrata sam progutala
jedna od boljih knjiga koje sam ikada pročitala
Tkdj sam dal drugu sansu houllebecqu - elementarne cestice- i opet cu odustati. Jesnostavno mi je iritantan i mislim da nije dobar pisac, ili jednostavno meni nema nista za ponuditi.
S druge strane, Knut Hamsun me je odusevio (plodovi zemlje). Moram priznati da nisam bila ni cula za njega prije Knausgaarda koji ga dosta spominje![]()
Hvala na podsjećanju... Blagoslov zemlje - to mi je bila omiljena knjiga u mladosti.
Sjetila sam se toga negdje lani, kad se moj stariji pripremao za maturu iz hrvatskog. Naime, kad su spominjali Antuna Brana Šimića, spomenuli su da je on preveo tu knjigu. Imala sam staro izdanje Hit biblioteke i izgubila u svojim brojnim selidbama (kao i Lumbura i još hrpu knjiga koje su mi bile drage), ali 2015. je objavljena ponovno: http://www.sareni-ducan.hr/ducan/?wp...agoslov-zemlje
A imam dojam da je sad ta neka opsesivna zensko-zenska veza postala tema u umjetnosti, valjda se musko-zenska (a i musko-muska) iscrpila.
Tom Hillenbrand: Kradljivac kave
Dobar 3.
Zadnja trećina je napeta i zanimljiva, prve dvije trećine nisam čitala s takvim guštom.
Jen, jesi procitala Knausgarda do kraja? Sta kazes?
Jesam. Ubio me esej o hitleru...preopsirno mi je to bilo, previse.
Druga polovica knjige dobra, ali sve u svemu mi je zadnja knjiga mozda najmanje draga.
pa je, ali to je premisa cijele moje borbe. izlaganje svega i svakoga. kad to prihvatiš u početku, kasnije nemaš problema s tim (bar ja).
a koliko sam skužila, žena je sve pročitala prije i dala svoj blagoslov.
imam eventualni problem apropo djece, ali to opet nije problem koji se tiče književnosti, već etike.
iako, kuži se neki njegov unutarnji bias, kako o nekim likovima nije nijednu ružnu riječ napisao (tipa ona djevojka s kojom je dugo bio na g, ne sjećam se kako se zove, ili tonje).
ali dobro, koliko god se čovjek trudi napisati sve kako misli da se dogodilo, opet je sve fikcija.
Jucer sam guglajuci nasla zenin intervju u kojem se ne slaze, jer da, kad je ljudi vide, misle 'Karl Owe', pa 'ime njene dg', pa 'slaba', smeta joj taj osjecaj da ljudi mise da je poznaju na temelju citanja knjige jer 'to je samo knjiga'. Moguce da je i promijenila misljenje. Ja nikako da krenem u to. Mislim da bi me ljutio taj aspekt izlaganja ostalih. I zena pise, slicno kao i on, navodno, neka poluatobiografija o djetinjstvu i kao 'sve sto unutra pise joj se stvarno dogodilo'.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.01.2020. at 11:14
Neke živcira Emerenc, a neke Karl Owe...
(još uvijek mi druga knjiga Moje borbe stoji na polici, al' dat ću mu opet šansu
).
No, ja sam trenutno začarana Francescom Melandri. Nakon Eva spava, pročitala sam Viši od mora, ajme, kako žena piše, kako jednostavno i lako profilira, kako stvara situacije...
Tema je također vrlo zanimljiva, zatvorenici, njihova rodbina, teške boje... neću više... pročitajte...
Bogme si strpljiva. Meni je prva knjiga Moje borbe bila sasvim dovoljna, ostale sam zaobilazila u širokom luku
Upravo dovršavam roman "Heloiza ili povratak riječi" Goce Smilevskog. Nisam previše očekivala na početku, ali knjiga me ugodno iznenadila. Srednjovjekovna priča o Heloizi i Abelardu ispričana je u potpunosti iz ženske perspektive, i doima se vrlo uvjerljivo. Bolje od "Sestre Sigmunda Freuda" istog autora koju sam čitala prije nekoliko godina i koja mi je poprilično išla na živce (ne sjećam se više točno zašto, mislim da je problem bio u glavnom liku).
Sam te platil, bum te jel![]()
Ja sam nakon prve borbe bila sigurna da neću nastaviti, ali mi znatiželja nije dala mira.
Nakon druge sam bila sigurna da ću pročitati do kraja.
I tako i bi. :fanfare:
Posljednje uređivanje od Jurana : 31.01.2020. at 09:59
Mene su naživcirali i Emerenc i Karl O. Pročitala sam Genijalnu prijateljicu - ali nisam baš nestripljiva za nastavcima
Zadnje knjige su mi bile Eva spava i Obraćenica - o kako je to dobro!
Obje sam čitala uz guglanje lokacija, pojmova, povijesnih događaja i osjećam se puno bogatija nakon njih.
Natura morta - rimska novela Josefa Winklera je negdje bila preporučena, možda čak i ovdje - nisam sigurna.
Imam neki popis koji radim pa povremeno uzmem u knjižnici nešto s njega.
Dakle, opis rimske tržnice od prije dvadesetak godina je brutalno realističan - opisi ubijanja i komadanja životinja koje su valjda žive tamo prodavanesu odvratno živopisni,
doslovno si možeš predočiti papke, krijeste, crijeva, krv... kako se prostire na sve strane. Cijela knjiga je u tom tonu - pa i naslov to govori ali nisam znala.
I onda pročitam na jednom mjestu da je ovaj kineski virus vjerojatno došao iz takvih nekih uvjeta - s njihovih tržnica koje su takve![]()
Ponovno iščitavam Vrkljanicu, počela sam od svih antologija i zbirki poezije (to uvijek čitam, nove i stare paralelno uz prozu), a sada i njezinu prozu, iako sam sve iščitala i ranije. Paše mi.
Osim toga, Disanje u Mramor, litavske navodno autorice s velikim potencijalom, Laure Sintije Černiauskaite, prema kojoj je sniljen i istoimeni film. Poetično, malo mračno, za sada mi se sviđa.
Kazuo Ishiguro "Never let me go"
Koji je to majstor u dočaravanju neke atmosfere, to je čudo jedno :respect:
Počinjete čitati misleći da je riječ o školarcima u nekom običnom internatu, lagano vam sviće da je ipak nešto drugo u igri, i bez nekog "velikog praska" otkrivate da je istina puno mračnija.... Velika preporuka za ovu knjigu, kao i za sve Ishigurove knjige, uostalom. Nisam čitala na engleskom nego sam u knjižnici nabasala na neko sarajevsko izdanje.
Ja sam nedavno dovršila Pokopanog diva i stvarno moram potpisat da je majstor u dočaravanju atmosfere, i jezik mu je isto majstorski (čitala sam na engleskom).
Na kraju dana sam čitala daaaavno i sjećam se da mi je isto bila divna, pogledat ću i Never let me go, mislim da mi je mama ima.
Ovdje ću se zahvalit Forki na preporuci za Eva spava, apsolutno uživam!
Angie, jesi citala onu za koju je Kazuo dobio Nobela? Jel ti ta isto dobra? Mene zestoko razocarao, ne mogu samo od atmosfere zivit, Kafka u 21. stoljecu, al Kafka mi je super bio, a ovo prerazvuceno, predugo, totalno razocarenje, na rubu da na 3/4 knjige odustanem. Kazuo mi je razocarenje ranga Elfride Jelineck, za koju mislim da su fulali Nobela jer oni...ne mogu ja fulat
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.02.2020. at 15:43
Čekaj ina, a za koju misliš da je dobio Nobela? I kako si uspjela poslati prazan post, čak bez ijedne točke![]()
Kad pisem s moba mi se koji out post prikaze ko prazan. Bez utjehe sam citala, meni boze sacuvaj. Drzala sam to za sebe jer sam mislila ma it's me, al jedna prof knjiz s FF-a mi je isto rekla boze sacuvaj kad sam joj posudila knjigu i ono da je to jedva zavrsila...pa sam se osokolila rec misljenje. Jesi tu citala?
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2020. at 10:14
ne, tu nisam... Čitala sam Remains of a day, Pokopani div, Nikad me ne pusti da odem, Blijed pogled na bregove i još neku al se sad ne mogu sjetiti kojui te su mi sve super!
Tx, mislim da cu mu oprezno nekad dat sansu onda.
Ja sam nedavno procitala Pokopanog diva, i jos uvijek imam pomijesane dojmove. To mi je bila prva Ishigurova knjiga, znala sam ga samo kao autora Remains of the day, pa sam se nemalo iznenadila kad je poceo sa zmajevima, vitezovima i ostalim fantasy dekorom kojeg nikad nisam gotivila. Al, knjiga ima ono nesto. Atmosfera mu je ocito, sudeci po ostalim dojmovima, vrlo jaka strana.
Ja upravo zavrsila Atwoodinu Sluskinjinu pricu. Ona stvarno dobro pise. Btw, seriju nisam gledala.
Mozda se usudim citati i onu neku njenu novu knjigu, alegoriju na Shakespeara koju ste nedavno spominjale, ali me trta #nepoznajeklasike
Ako misliš na "Vražji okot", nemaš se čega bojati jer je na kraju knjige na 4-5 stranica detaljno prepričan sadržaj Shakespeareove "Oluje" koja je provodni motiv u romanu. Tako da prvo pročitaš taj dio, a onda kreneš na sam roman
I ja sam čitala tim redom, jer sam originalnu "Oluju" čitala davno i dosta detalja sam zaboravila, pa mi je dobro došlo podsjetiti se.
Što se tiče Ishigura, čitala sam neke njegove knjige (zadnje - Blijed pogled na bregove) i svidjele su mi se, ali "Bez utjehe" nisam uspjela dogurati do kraja, naprosto nisam imala strpljenjaodustala sam vrlo brzo.
Jessie Burton - Muza
Prica o jednoj slici nastaloj uoci spanjolskog gradjanskog rata, sudbinama autorice i njezine obitelji ispricana paralelno s pricom o mladoj djevojci koja se s Trinidada seli u London 60-ih godina. Roman se lako cita, ali prica je na par mjesta bas nategnuta. I ostavila me prilicno ravnodusnom.
Kad bih usporedila s filmovima, osjecaj je kao nakon The Notebook https://m.imdb.com/title/tt0332280/?ref_=nv_sr_srsg_0, a zelim i trazim onaj osjecaj kao nakon odgledanog Blue Valentine https://m.imdb.com/title/tt1120985/?ref_=nv_sr_srsg_0
Julian Barnes: Jedina priča
A, ne znam... nije me s ovom knjigom nešto osvojio.
Mislim, čovjek jako lijepo piše, vrlo spretno šalta priču iz prvog u drugo pa u treće lice, misli su mu vrlo koncizne, stil sofisticiran, ali tema mi nije nešto, a i teče dosta neuvjerljivo.
Hoću li spojlati ako samo kratko napišem da je riječ o ljubavi devetnaestogodišnjeg dečka i 30 godina starije udane gospođe s dvije kćeri njegovih godina?
![]()
Brzo, ali temeljito, iščitala sam Ulaz za djecu i vojnike, Ivice Ivaniševića i pri tom uživala na najjače.
Knjiga je sastavljena od kratkih tekstova, crtica, koje su ponekad i samo jedna rečenica, ali svaka je velika i "teška" kao cijela knjiga.
Sažeo je svu mudrost (stare) Dalmacije u koncentrirani niz malih, istovremeno duhovitih i mudrih zapisa.
Divno!
"Ulaz za djecu i vojnike" bila mi je prva Ivaniševićeva knjiga koju sam čitala, i ujedno i najbolja, oduševila me.
Nakon toga, podjednako mi se svidio i njegov roman "U sedlu je tijesno za dvoje". Duhovit, ležeran, a opet ne sasvim trivijalan, bio mi je pravi užitak za čitanje.
A onda je Ivanišević krenuo prilično intenzivnim tempom objavljivati jedan roman za drugim i moram reći da mi se svaki sljedeći sve manje sviđaojoš "Primavera" i nije bila loša (iako sam je prebrzo progutala, a rasplet mi je bio vrlo predvidiv), "Knjiga žalbe" osrednja, a "Klanjam se" mi je bila očajno dosadna knjiga i uspjela sam temeljito zaboraviti o čemu se ondje radi. Osim da je izmjestio radnju iz Dalmacije u neimenovani srednjoeuropski gradić, i to mu je očito bila greška. Imam jak dojam da je Ivanišević najbolji kad piše o "svom terenu", tj. o Dalmaciji, a ostale knjige - što je mjesto radnje dalje, to slabije.
Ovu najnoviju knjigu koju je objavio, mislim da se zove "Kuća", nisam još čitala, a nekako nemam ni volje... možda budem, ako mi dođe pod ruku.