ni ja ga ne volimSve ostalo iznimno jako podsjeća me na Franzena, koji mi također (neka oproste njekovi štovatelji i obožavatelji) nikad nije "sjeo".
čitam Talajićev Most ponad burne rijeke, jako lijepo piše
 |
|||
|
|
|||
ni ja ga ne volimSve ostalo iznimno jako podsjeća me na Franzena, koji mi također (neka oproste njekovi štovatelji i obožavatelji) nikad nije "sjeo".
čitam Talajićev Most ponad burne rijeke, jako lijepo piše
E da, neki dan mi je kroz ruke prošla Amelie Nothomb, Vladavina moćnih - doista se pročita u par sati i samo za razbibrigu bih je i preporučila. Morala sam guglati da se uopće sjetim točnog naslova knjige, eto koliko me se dojmila.
Haha ngrace prvo sam mislila da si citirala mene, pa tek sad skuzila da si forku koja je isto post prije mene spomenula franzena.n.grace prvotno napisa
Sasvim slucajno svega mi :D nisam uopce skuzila da ga je i forka spomenula
Haha ngrace prvo sam mislila da si citirala mene, pa tek sad skuzila da si forku koja je isto post prije mene spomenula franzena.
Sasvim slucajno svega mi :D nisam uopce skuzila da ga je i forka spomenula
ja sam opet u fazi čitanja pa da podijelim dojmove.
u zadnja 4 dana sam progutala ljubavni život i muža i ženu od zeruye shalev.
prije sam čitala kasnu obitelj koja mi se dosta svidjela pa sam ovo posudila u brzini i nedostatku inspiracije.
konačni sud je da su mi njene knjige safe bet i da će me uvijek uvući i zaintrigirati me, ali ništa puno ambicioznije od toga.
sviđaju mi se njene logoreje i poetične epifanije (tipa nitko ne izgleda isto kod kuće i izvan kuće, stvarno je istina), no opet mi u nekim dijelovim zna pretjerati i djeluje neiskreno odnosno neuvjerljivo.
stavila sam je u istu ladicu s amelie nothomb, koju uvijek rado pročitam, ajde, možda ipak malo više od nje :D
sad čitam bračni zaplet od eugenidesa, nisam još ništa čitala od njega. krenulo je obećavajuće (književne teorije i puno barthesa), sad sam na zadnjoj trećini i dojam je meh.
ne sviđa mi se način na koji pripovijeda, da sam učenija čitateljica, mogla bih to preciznije objasnitit, ali nažalost nisam.
sve mi je vrlo onako vulgaris i prvoloptaški, objašnjava sve u glavu i ko da imam 5 godina, ne prepušta puno mašti. možda mi fali malo suptilnosti.
malo me podsjeća na slobodu od franzena (ne volim franzena).
slaba mi je karakterizacija glavnog ženskog lika.
mislila sam posuditi srednji spol nakon ovog, ali ne znam isplati li mi se?
vidim tu dosta preporuka za tjeraj svoj plug pa sam mislila i to.
Posljednje uređivanje od jennifer_gentle : 14.08.2020. at 00:12
Ostala pri Anne Tyler - Vježbe disanja (za taj je roman dobila Pulitzerovu nagradu)
Tema je slična kao u "Nekoć kad smo bili odrasli" - je li život protraćen ili nije, jesu li nam se očekivanja ispunila i ako nisu je li ispalo bolje ili gore... sve kroz priču o sredovječnom bračnom paru sasvim različitih ljudi. Maggie, glavni ženski lik, je naprosto uvjerena da se smije umiješati u svačiji život jer ima dobre namjere, što ne ispada uvijek dobro, dok suprug Ira, koji djeluje potpuno emocionalno distanciran, to trpi iako mu strašno ide na živce. Sve je još mnogo kompleksnije jer imaju dvoje djece s vlastitim životima, koje Maggie naravno nastoji popraviti. Simpatično, pomalo staromodno, ali opet uvijek aktualno.
Forka, ja sam između ostalih preporučila Vrijeme je opak igrač, meni je knjiga fenomenalna! Ali nemoj me sad pitati detalje, zaboravila sam ih
jen, Srednji spol je meni daleko najbolja Eugenidesova knjiga, radije ovu ostavi, a ss uzmi, nego da odustaneš od nje!
Angie ja se uopce ne sjecam jesam li citala vladavinu mocnih
A bracni zaplet cu svakako dovrsiti, nije toliko losa, samo ja uvijek ko dijete krecem u knjigu s nadom da ce me izbaciti iz cipela. Osim toga, moram vidjeti tko ce s kim zavrsiti
Posljednje uređivanje od jennifer_gentle : 14.08.2020. at 09:19
Nekoliko friško pročitanih:
Adam Kay: Ovo će boljeti - tajni dnevnik mlađeg liječnika
Ova knjiga me držala od prve do zadnje stranice, doslovno sam je progutala u dva dana i još se trudila da je ne čitam prebrzo. Vrlo iskren i uvjerljiv prikaz života mladih liječnika u Velikoj Britaniji. Autor je radio kao specijalizant ginekologije u britanskom zdravstvenom sustavu, a to da više ne radi kao liječnik jasno je od samog početka (uz njegov ironičan komentar: I Titanic ste gledali znajući što će biti na kraju
Negdje sam pročitala komentar na ovu knjigu, da je ne bi trebale čitati žene koje tek planiraju trudnoću. Moj dojam je drukčiji. Ne bi je trebali čitati srednjoškolci koji planiraju studij medicine, a pritom nisu 200% sigurni da je medicina njihov životni poziv. Ili bi možda baš trebali?
Rumena Bužarovska: Nikuda ne idem
Još jedan neočekivan ulov u knjižnici, knjiga za koju nisam ni znala da postoji, a nisam znala jer je i ovu izdao sarajevski Buybook, pa za hrvatske književne portale i ne postoji. Uglavnom, svima koji su voljeli prve dvije njezine zbirke ("Osmica", "Moj muž"), svakako preporučujem i ovu knjigu. Sedam duljih novela koje gorko i uvjerljivo ocrtavaju posttranzicijsku Makedoniju, najviše iz pozicije žene (čak i kad je glavni lik sin povratnik iz inozemstva, ili dječak koji je s majkom upravo odselio u Ameriku). Oduševljena sam, jedna od knjiga po kojima ću pamtiti ovo ljeto.
Ondjaki: Dobar dan, drugovi
Još jedna meni nepoznata književnost - ona iz Angole. Kratak, simpatično pisan i dirljiv roman o odrastanju dječaka u Angoli krajem 20. stoljeća, gdje je vojska na ulicama, hrana se nabavlja na bonove, fotografiranje u javnosti je zabranjeno, a djeca na slobodnu temu crtaju tenkove i oružje. Usprkos tome, pripovjedač je pun dječje vedrine, neopterećen je surovom stvarnosti (može mu bit', jer očito živi u boljestojećoj obitelji
Slažem se, duhovita i zabavna knjiga. Upozorenje za one koji imaju vazovagalni refleks, znat će o čemu govorim.Adam Kay: Ovo će boljeti - tajni dnevnik mlađeg liječnika
Ova knjiga me držala od prve do zadnje stranice, doslovno sam je progutala u dva dana i još se trudila da je ne čitam prebrzo. Vrlo iskren i uvjerljiv prikaz života mladih liječnika u Velikoj Britaniji. Autor je radio kao specijalizant ginekologije u britanskom zdravstvenom sustavu, a to da više ne radi kao liječnik jasno je od samog početka (uz njegov ironičan komentar: I Titanic ste gledali znajući što će biti na kraju
Negdje sam pročitala komentar na ovu knjigu, da je ne bi trebale čitati žene koje tek planiraju trudnoću. Moj dojam je drukčiji. Ne bi je trebali čitati srednjoškolci koji planiraju studij medicine, a pritom nisu 200% sigurni da je medicina njihov životni poziv. Ili bi možda baš trebali?
Pravi britanski crni, politički nekorektan humor.
Super osvrt Jurice Pavicica o Olive Kitteridge, ima spoilera.
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...cehov-15013636
Nakon razočarenja s “Vrijeme je opak igrač” (hvala Angie na outanjunisam ni znala je li preporuka uopce bila s ovog foruma), Rosa Montero i njena knjiga Luđakinja u nama bila je melem za moju čitalačku dušu. Žanrovski teško odrediva, uglavnom autobiografska, s puno osvrta na knjige koje su joj nešto značile u životu, zapravo knjiga o čitanju i knjiga o pisanju...
Pomalo podsjeća na Millerovu “Knjige mog života”, a opet posve drugačija.
Vrlo je zanimljiv spisateljski diskurs pri čemu u tri navrata započinje ista scena s gotovo istim tekstom (najprije sam mislila da je riječ o tiskarskoj pogrešci), koja svaki puta drugačije završi.
Ukratko: uživala sam!
Čistila sam podrum i naletjela na ovo: Rohan Candappa - Growing Old Disgracefully
https://www.amazon.co.uk/Growing-Old.../dp/0091886651
Mala, tanka knjižica, ali urnebesno zabavna.
Laura Sintija Černiauskaitė: Disanje u mramor
Na pocetku mi je bila malo konfuzna i nisam bas mogla pohvatati niti i poveznice... No, kako sam odmicala s čitanjem, polako sam zaronila u tu tešku priču, tako da sam iz nje izašla prilično zadovoljna.
Priznajem, ne volim baš mučne teme, ali ovaj roman ima dosta izraženu emotivnu komponentu, pa je na kraju rezultat te dvojakosti ispao sasvim solidan.
Evo da se i ja javim s nekoliko osvrta..
Nakon što sam na početku godine pročitala roman "Čovjek zvan Ove" koji me osvojio, odlučila sam pročitati još koje djelo švedskog pisca Fredrika Backmana.
Ovaj put sam u knjižnici posudila njegov krimić "Medvedgrad", a nakon toga i nastavak "Mi protiv vas".
Prvi dio mi se više svidio, no oba su solidna i preporučam.
Nakon toga sam otišla u knjižnicu s nekoliko preporuka upravo s ovog topica i posudila "Čitav jedan život", "Jakovljeve ljestve" i "Nomatkinju" (to je preporuka kolege s posla).
Kad sam navečer legla u krevet, nisam ni sama znala s kojom od navedene tri knjige da krenem.
Pomislila sam kako ću pročitati prvu stranicu sve tri knjige i koja mi se najviše svidi, krećem čitati tu knjigu.
I što reći..
Prva knjiga koju sam uzela u ruke bio je "Čitav jedan život", pročitah prvu stranicu pa drugu, treću, četvrtu..i tako sve do kraja iste večeri.
Nisam je mogla ispustiti iz ruku.
Ujutro sam išla na posao s podočnjacima, no ova knjižica me oduševila!!!
Koji dragulj!!
Sad čitam "Nomatkinju" Ayaan Hirsi Ali, davno sam pročitala njenu "Nevjernicu" i sjećam se da mi je bila izvrsna.
Javim dojmove kad dođem do kraja.
Robert Seethaler: Čitav jedan život
KAMI, vidim da smo otprilike u isto vrijeme čitale ovu knjigu. I ja sam ju pročitala u jednom danu (ok, na godišnjem sam
Nije loša, perspektiva odrastanja negdje u Alpama i tijek života provedenog u planinama zanimljiva je, premda šturo opisana, no doista se lako čita.
Međutim, meni je jako nedostajalo emocija, kojih je knjiga u cjelini gotovo posve lišena.
Ne znam, vidjela sam poslije da su je uspoređivali sa Stonerom, ali meni je osobno, Stoner ostavio puno jači dojam.
Zanimljivo, meni je upravo ta lišenost emocija prava mjera za takvu knjigu. Kao i krajolik koji opisuje (škrt i hladan). Ne pamtim da mi je ijedna knjiga toliko uspjela dočarati svu težinu života u planinskom kraju, koji se posjetiocima (turistima) čini idiličnim, ali za one koji ondje moraju proživjeti život idile nema - uspjeh je preživjeti.Robert Seethaler: Čitav jedan život
KAMI, vidim da smo otprilike u isto vrijeme čitale ovu knjigu
Nije loša, perspektiva odrastanja negdje u Alpama i tijek života provedenog u planinama zanimljiva je, premda šturo opisana, no doista se lako čita.
Međutim, meni je jako nedostajalo emocija, kojih je knjiga u cjelini gotovo posve lišena.
Ne znam, vidjela sam poslije da su je uspoređivali sa Stonerom, ali meni je osobno, Stoner ostavio puno jači dojam.
Atmosferom sličan (iako sadržajno drugačija) je roman Paola Cognettija "Osam planina" (i "Divlji dječak" istog autora).
Naišla sam i ja negdje na usporedbu Seethalera sa Stonerom, ali po meni je promašena, to su dvije prilično različite knjige, kao i glavni likovi.
A, ne znam... *pazi_spojler* ono, krene lavina, on dolazi do kuće, skuži da mu je ženu zatrpalo i da je poginula i - ništa, bio sprovod, ljudi došli kondolirati, ništa, nikakva erupcija iznutra, život teče dalje, kaj sad
, malo mi je to bilo... pa, ajmo reć' čudno... no, možda te život u tim surovim uvjetima doista i samoga učini surovim i naoko neosjetljivim, ne znam...
"Osam planina" nikako uloviti u knjižnici, stalno je vrebam za rezervaciju, ali uvijek je vani :/
Je, Stoner i ova knjiga su jako različite, slažem se...
Odgovor na spojlerA, ne znam... *pazi_spojler* ono, krene lavina, on dolazi do kuće, skuži da mu je ženu zatrpalo i da je poginula i - ništa
"Osam planina" nikako uloviti u knjižnici, stalno je vrebam za rezervaciju, ali uvijek je vani :/
Je, Stoner i ova knjiga su jako različite, slažem se...
Ma, sve okej, razumnim dijelom svojeg bića to prihvaćam, ali ja se, kao tipičan mediteranski ekstrovert i netko čijim životom uglavnom upravljaju emocije, teško mogu identificirati s takvim oblikom reakcije na stvarnost...Odgovor na spojler
Ja citam Plemenitog gospodina u Moskvi, odlicna mi je, mozda najbolje sto sam procitala ovo ljeto. Nisam jos zavrsila, nadam se da nece sad pred kraj nesto zeznut. Eat your heart out, Kazuo Ishiguro, sto bi on s temom ruskog plemica koji tipa 30 god zivi zatvoren u hotelu napravio, ne usudjujem se ni pomislit. Dok Kazuo vjer. misli - zanimljiva ideja, al izvedba - limunada
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.08.2020. at 16:35
Priklanjam se tanjinom tumačenju odgovora na spoiler i doživljaja. Surovost is the point, nemam pojma zašto su je usporedili sa Stonerom (a jesu, tako se marketirala), ali, zanimljivo, tko je čitavo Stonerov Butcher's Krossing naći će paralele vezano za surovost prirode i prilagodbu na nju i deromantiziranje prirode. Priroda je uvijek tu - stamena, brige nju za sve, a mi u nju svašta učitavamo. I na njoj se odvrću čitavi naši životi, a njoj je - svejedno.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.08.2020. at 19:11
Eto, ima i nas introvertiranih vlaja koji skroz kuze to :D
Ja se ne javljam, ali ne znaci da ne citam. Na meniju mi je Atwoodina trilogija Ludi Adam, kad zavrsim i zadnji dio, napisem osvrt.
Ja sam na Godini potopa, Adam čeka
Divno!
Živjela različitost!
Htjela sam vam skrenuti pažnju na knjigu Nokturno za krpelja, nažalost pokojne Milene Benini.
Jedan krimić koji spaja realno i nadrealno - stvarni svijet, vampire i još nešto što vam neću otkriti - u nekom budućem vremenu na našim prostorima.
Knjiga je vedra i zabavna, lako se čita, pohvalila ju je i jedna moja prijateljica koja se zaklinjala da u životu neće pročitati bilo šta što ima veze sa SF.
Ceka i meni Adam, a ja cekam introvertnog vlaja za osvrt to read or not to read. Ja sam srednje introvertna mediteranska vlajina.
Trenutno Adler-Olsena i Kucu abecede...uf, tanka je granica izmedju ludila u II. sv. ratu, jos kad se moras pretvarati da SS-ovac kako bi pokusao prezivjeti zadnje dane u ratnoj zoni...
I ove godine, Festival svjetske književnosti.
Zbog epidemije će dobar dio programa biti online ili uz prijenos na HTV3, što me upravo oduševljavaima da ove godine pratim više programa nego prošlih godina (kad su mi izgovori stalno bili "ne stignem", "nije mi danas zgodno", "moram navečer opet u grad a umorna sam" i sl.
Detaljan program je na https://magazin.fraktura.hr/hr/program
Isto sam i ja pomislilaI ove godine, Festival svjetske književnosti.
Zbog epidemije će dobar dio programa biti online ili uz prijenos na HTV3, što me upravo oduševljava
Tereza Boučkova: Godina pijetla
U osnovi dnevnički zapisi jedne prilično nadr*ane žene, koja na 400 stranica ispisuje svoje frustracije.
Bogme je i mene isfrustrirala
koja, doduše, jest napravila plemeniti čin i posvojila dva romska dječaka, ali svojim postupcima nije napravila bogznašto da se ta djeca ne
Sorry, pobjegao mi post
Evo editirano:
Tereza Boučkova: Godina pijetla
U osnovi dnevnički zapisi jedne prilično nadr*ane žene, koja na 400 stranica ispisuje svoje frustracije.
Bogme je i mene isfrustrirala
Ona, doduše, jest napravila plemeniti čin i posvojila dva romska dječaka, ali svojim postupcima nije napravila bogznašto da se ta djeca otmu stigmi onih koji se opijaju, drogiraju i kradu... Dolaskom u adolescentsko doba, dogodilo se upravo ono što je i očekivala, a nisam baš osjetila napor, ni kod nje, ni kod muža joj, da se to promijeni...
Uglavnom, naporno štivo, a moglo je biti sjajno...
Dobar naslov i dobra ideja.
Prije nego sam čitala "Godinu pijetla", prije cca 2 godine, gledala sam razgovor s autoricom u sklopu neke TV-emisije (inače, Tereza Boučkova kći je disidentskog pisca Pavela Kohouta). Sjećam se da su me i taj intervju, i sama knjiga koju sam kasnije čitala, prilično uzrujali. Boučkova je u tom intervjuu djelovala vrlo smireno (nimalo nadr*ano kako možda djeluje iz knjige
Tema je zapravo vrlo teška i dan-danas, kad razmišljam o toj knjizi, ne mogu donijeti konačan zaključak ni o autorici ni o njezinim odgojnim postupcima. Vjerujem da je stvarno radila kako je bila uvjerena da je najbolje. A što je na kraju bilo uzrokom toga da joj dva posvojena sina postanu delinkventi, nemoguće je zaključiti ovako sa strane, samo čitajući njezinu knjigu. Vjerojatno bi trebalo znati i nešto više.
Prije nego sam čitala "Godinu pijetla", prije cca 2 godine, gledala sam razgovor s autoricom u sklopu neke TV-emisije (inače, Tereza Boučkova kći je disidentskog pisca Pavela Kohouta). Sjećam se da su me i taj intervju, i sama knjiga koju sam kasnije čitala, prilično uzrujali. Boučkova je u tom intervjuu djelovala vrlo smireno (nimalo nadr*ano kako možda djeluje iz knjige
Tema je zapravo vrlo teška i dan-danas, kad razmišljam o toj knjizi, ne mogu donijeti konačan zaključak ni o autorici ni o njezinim odgojnim postupcima. Vjerujem da je stvarno radila kako je bila uvjerena da je najbolje. A što je na kraju bilo uzrokom toga da joj dva posvojena sina postanu delinkventi, nemoguće je zaključiti ovako sa strane, samo čitajući njezinu knjigu. Vjerojatno bi trebalo znati i nešto više.
Nažalost, nisam upratila taj razgovor, a knjiga mi je ostavila dojam kakav sam već navela gore...
Naravno, radila je onako kako je vjerojatno najbolje mogla, i to se u knjizi jasno daje do znanja, isto kao i njen opetovani vapaj da ne može više to izdržati...
Vjerujem da joj nije bilo lako, ne znam ni sama kako bih se ja snašla u takvoj situaciji, možda još gore od nje...
Nije ni mene knjiga pretjerano oduševila, iz razloga koji sam navela u prethodnom postu.Nažalost, nisam upratila taj razgovor, a knjiga mi je ostavila dojam kakav sam već navela gore...
Naravno, radila je onako kako je vjerojatno najbolje mogla, i to se u knjizi jasno daje do znanja, isto kao i njen opetovani vapaj da ne može više to izdržati...
Vjerujem da joj nije bilo lako, ne znam ni sama kako bih se ja snašla u takvoj situaciji, možda još gore od nje
Ali ipak mislim da bi bilo šteta tu knjigu promatrati samo kao frustracije nadr*ane žene, jer je riječ o vrlo ozbiljnoj i teškoj tematici koja potiče na razmišljanje. Na mene je ova knjiga ostavila vrlo jaki dojam, jači nego većina knjiga koje pročitam kroz godinu, pa mi samo prođu kroz glavu i u nekom trenutku ih zaboravim.
Jučer sam dovršila novu Elizabeth Strout, "Olive, iznova".
Mislim da se ta knjiga već spominjala na ovoj temi. U svakom slučaju, kome se svidjela "Olive Kitteridge", svidjet će se i nastavak, a kome nije, bolje neka ni ne započinje s "Olive, iznova" jer će mu Olive ići na živce još više nego u prvoj knjizi
Rekla bih da je ovaj roman savršen prikaz starenja, mjestimice bolno uvjerljiv. Podsjećao me povremeno na Drakulićkinu "Nevidljivu ženu" (samo po tematici, Olive je izgledom daleko od nevidljivosti
Kao i u prvoj knjizi, radi se o rahlo povezanim duljim poglavljima koja se mogu čitati i zasebno, ali u cjelini čine nešto nalik romanu. Poznavanje prve knjige nije uvjet, ali bolje je čitati ih po redu jer neki dijelovi iz prve knjige dobivaju potpuno objašnjenje u drugoj.
Kao zanimljiv detalj spomenut ću da je Elizabeth Strout u ovu knjigu vješto uspjela uplesti i likove iz svojeg prvog romana, "Amy i Isabelle"vrlo diskretno, doduše, tako da tko nije čitao taj roman, neće ni primijetiti poveznicu s njim i neće mu nedostajati.
Nisu mi sva poglavlja bila jednako dojmljiva, ali u cjelini mi se jako svidjelo. Neki dijelovi su me ostavili doslovno bez daha. Vjerojatno ću se još vraćati ovoj knjizi.
Uh, Stroutovu još nisam ni načela, a jedva čekam
Ja sam spomenula, i usporedbu s drakulic. Radje sto puta Olive, nego Nevidljiva zena, kad ostarimJučer sam dovršila novu Elizabeth Strout, "Olive, iznova".
Mislim da se ta knjiga već spominjala na ovoj temi. U svakom slučaju, kome se svidjela "Olive Kitteridge", svidjet će se i nastavak, a kome nije, bolje neka ni ne započinje s "Olive, iznova" jer će mu Olive ići na živce još više nego u prvoj knjizi
Rekla bih da je ovaj roman savršen prikaz starenja, mjestimice bolno uvjerljiv. Podsjećao me povremeno na Drakulićkinu "Nevidljivu ženu" (samo po tematici, Olive je izgledom daleko od nevidljivosti
Kao i u prvoj knjizi, radi se o rahlo povezanim duljim poglavljima koja se mogu čitati i zasebno, ali u cjelini čine nešto nalik romanu. Poznavanje prve knjige nije uvjet, ali bolje je čitati ih po redu jer neki dijelovi iz prve knjige dobivaju potpuno objašnjenje u drugoj.
Kao zanimljiv detalj spomenut ću da je Elizabeth Strout u ovu knjigu vješto uspjela uplesti i likove iz svojeg prvog romana, "Amy i Isabelle"
Nisu mi sva poglavlja bila jednako dojmljiva, ali u cjelini mi se jako svidjelo. Neki dijelovi su me ostavili doslovno bez daha. Vjerojatno ću se još vraćati ovoj knjizi.
Zanimljiv intervju s Elenom Ferrante, na sve se osvrce, novi roman, Genijalnu prijateljicu, Napulj, 'zensko pismo', zanimljiva je i struktura i kvaliteta intervjua jer su pitanja pstavljali medjunarodni nakladnici i prrvoditelji pa su pametna/znalacka:
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...-mane-15016113
Čuj, Olive je ipak dobrostojeća umirovljenica u SAD koja može imati i lijepu starostRadje sto puta Olive, nego Nevidljiva zena, kad ostarim
Nema sanse da bi Drakulicka tako opisala i americku ili svedsku (koja joj je bliza) starost. Mislim da je ona po svojoj fin. situaciji bliza Olive, nego nekoj hrv Nevidljivoj zeni. Olive je americka uciteljica, a Slavenka sveuc profa, i mislim da zive u kuci u Svedskoj i da joj suprug nije bez sredstava, tako da mislim da se ne radi o tome.
Posljednje uređivanje od ina33 : 31.08.2020. at 09:34
Moja sveki je blize Olive, moja pok mama Nevidljiva (obje u Hrv). Radi se o individualnoj percepciji i reakciji na starenje.
Jako mi je zanimljiv odgovor o muškim likovima i načinu na koji se muškarci odnose prema ženama u stvarnosti. Kao i odgovor o "muškom jeziku" na kojem su osuđene pisati i žene dok ne reinventiraju povijest svega.
A tek pitanje o tome zašto je čitaju isključivo žene pa odgovor da se muškim piscima i njihovom iskustvu pripisuje univerzalnost, a ženama ekskluzivnost. Nema boljeg dokaza o tome da nismo ravnopravne.
Znate li vi ijednog muškarca u RL da je uopće pročitao Ferrante, a ako i je, da je išta razumio, ili pak da mu se svidjelo?
Ferrantina feministička pozicija je toliko jaka i središnji dio njezinog cjelokupnog opusa da mi je zbilja nevjerojatno da bi itko mogao pomisliti da se iza pseudonima krije muškarac.
Ajme..
prije par godina jedan frend me pitao za preporuku za neku dobru noviju literaturu, da nije odavno nešto dobro čitao, sad je na godišnjem.. i ja preporučim Ferrante. I on dok smo pričali pošalje upit nekom svom "prijatelju koji se razumije u književnost" i prijatelj mu odgovori "ma to ti je neka ženska limunada chick lit". Ovaj je naravno odmah otpisao jer ako to mudri prijatelj kaže.. Mislim da se mogla vidit para koja mi je krenula iz ušiju..
Čitala sam davno nekin intervju sa Ferrante gdje je ona objasnila zašto je namjerno stavila onakve covere na engleska izdanja, bila sam dotad zbunjena dosta njima jer nisu uopće povezani sa sadržajem, ali ona se ustvari igrala upravo s tom automatskom kategorizacijom "ženske" literature kao inferiorne, točno na tog prijatelja moga prijatelja ona je i mislila, tj taj tip
Ja sam slučajno u knjižnici nabasala na knjigu Laure Restrepo - Bunilo https://knjigesumojsvijet.com/2018/1...strepo-bunilo/
Baš sam se namučila čitajući, a to stvarno nije knjiga kojoj je dovoljno jedno čitanje. Podsjetilo me na Sto godina samoće - još jedna od knjiga kojima se čovjek vraća.
Ne sjećam se je li već netko ovdje pisao o ovoj knjizi, ali vrijedna je truda uloženog u čitanje, koje je meni bilo kao probijanje kroz prašumu. Jedva sam pohvatala konce, a sigurna sam da nisam uspjela iščitati ni polovinu onoga što unutra piše. Nemojte me tražiti da prepričam sadržaj, ne bih bila u stanju, iako sam stalono držala mobitel kraj sebe i zavirivala na internet tražeći poveznice na određene pojmove...
Knjiga je u osnovi priča o Pablu Escobaru i desetljećima njegove vladavine u Kolumbiji, ali više govori o mračnom stanju duha u koje zapadaju građani svih slojeva u takvim okolnostima. Ne znam lijepo sročiti kritiku, ali dojmilo me se na nekoj razini koja je ispod racionalne. Ne mogu se odlučiti hoću li je nabaviti da mogu posegnuti za njom kad poželim ili se bolje okaniti te ideje. Odlučit ću se do Interlibera, pa ako tamo nabasam na nju - možda ipak...
A sad moram posuditi nešto manje zahtjevno, neki petparački krimić za opuštanje.
MM je procitao cijelu Ferranticu. Potpuno ga je pomela. A znam ih jos nekoliko. Ferrante nevjerovatno precizno ukazuje na sve zamke patrijarhata, i kroz romane i kroz intervjue, i slazem se da osoba koja ima tzv “slijepu pjegu” i ne prepoznaje/ priznaje patrijarhat kao duboko diskriminiarjuci i problematican sustav mora imati teskoca u razumijevanju romana.
Ja danas krecem sa novom Ferranticom. Jako se veselim. Kao i predstavi koju ce postaviti Magelli u HNK prema Genijalnoj prijateljici. Od ljetnog bih stiva izdvojila Emmu Straub- Modern lovers. Roman na sarmantan (pa i staromodan) nacin opisuje stare i nove ljubavi, ne nuzno romanticne, preslagivanja u dugogodisnjim brakovima i prijateljstvima, sve kroz scenu NYC i Brooklyna. Lijepo mi je sjeo, gorko slatko, obzirom da sam i sama ovo ljeto nekako oplakivala NYC kakav je bio i kakvog sam, srecom, imala priliku vidjeti. Nije osobito originalan, no fino se cita i lisen je patetike i povremene, meni osobno neuvjerljive emotivne analize- na kakvu se moglo naletiti u Normal people- koju sam citala proslo ljeto.
Diane Setterfield: Trinaesta priča
Ovo sam uzela kao odmor od nekih ozbiljnijih štiva i pokazala se kao dobar izbor jer nije jedna od onih koje te na kraju umore svojom plitkoćom. Roman je gotički triler i kao takav vrlo pitak, ali ima i dodanu vrijednost: naime, on je ljubavno pismo knjigama, čitanju i pripovijedanju, a osobito je posvećen Jane Eyre, koja ni meni nije mrska. Jezično-stilski je izvrsna - rečenice koje izgovara glavna junakinja su vrlo uvjerljive - točno sam mogla zamisliti kako ih izgovara Olivia Coleman koja je u filmu glumi. A ne govore svi likovi isto, što također cijenim.
Diane Setterfield: Bila jednom jedna rijeka
Nastavila sam s istom autoricom i naišla na knjigu drukčije strukture, ali istog cilja, a taj je bio ispričati moćnu priču. Ova se ne naslanja na Bronte, već više na Dickensa. Osjeća se da je književnica u ovoj knjizi zrelija, a i manje ozbiljna pa i opuštenija. U čitanju ovog djela uživat će onaj tko može prihvatiti dogovor s pripovjedačem - ovo je ovakva priča, s ovakvim likovima, sve se prikazuje provučeno kroz filter pripovijedanja, neprirodno.
S ovom knjigom sam sad skupila cijelu skupinicu neoviktorijanskih romana koje su napisale britanske autorice (a ja kao ne volim postmodernizam): A. S. Byatt, Sarah Waters, Sarah Perry, Diane Setterfield. A šta ću kad volim roman 19. stoljeća.
Lize Spit: Rastapanje
Odmah napominjem da ovo nije preporuka za knjigu jer ne želim da me se kasnije proziva zbog potresnog i šokantnog sadržaja. Međutim, ne mogu poreći da knjigu nisam mogla ispustiti iz ruku, a ni stati čitati ni kad mi je postalo sasvim jasno da će biti poremećeno. Dobro je napisano, dobro pogođena atmosfera belgijskog ljeta na selu (kako sam mogla zamisliti, nisam stvarno doživjela), ali jako, jako tužno. Zapravo, najviše se pitam zašto je autorica izabrala ovu temu jer mi se više čini kao mentalna igrarija, nego nešto doživljeno. Ne bih voljela ikad saznati da je zaista doživljeno.
Znam 1 muskarca koji se raspitivao za Ferrante, ne znam nijednog koji ju je stvarno citao. Doduse, ne znam nijednog muskog koji cita ovoliko ko mi i ovo sto mi tu na topicu, tako da je meni svijet muskih citatelja beletristike (a da nisu profesionalni citatelji il knjizevnici pa pisu svoje dojmove za 30 top knjiga ovo ljeto - il neko ko konzumira Dan Browna il Hobite) - misterija. Na plazi svaka 2. zena neku knjigu ima nisam primijetila za muske (bice se manje suncaju
Posljednje uređivanje od ina33 : 31.08.2020. at 15:15
ja isto ne poznajem nijednog odraslog muškarca koji čita beletristiku, s izuzetkom sašinog muža.Znam 1 muskarca koji se raspitivao za Ferrante, ne znam nijednog koji ju je stvarno citao. Doduse, ne znam nijednog muskog koji cita ovoliko ko mi i ovo sto mi tu na topicu, tako da je meni svijet muskih citatelja beletristike (a da nisu profesionalni citatelji il knjizevnici pa pisu svoje dojmove za 30 top knjiga ovo ljeto - il neko ko konzumira Dan Browna il Hobite) - misterija. Na plazi svaka 2. zena neku knjigu ima nisam primijetila za muske (bice se manje suncaju
MM čita samo stručnu literaturu. Moj otac vjerske knjige, povijesne knjige. Braća ne čitaju. Na poslu čak rijetko koja žena čita beletristiku.
Općenito, moj dojam je da se beletristika jako malo čita, pa se uvijek čudim kako se to isplati biti pisac u Hrvatskoj
Inače, mužu sam rekla neki dan da kad već neće čitati beletristiku, treba pročitati barem Knjigu o jugu koja me ovo ljeto oduševila.
Zapravo, slažem se... Muška populacija oko mene čita publicistiku i sf, stručnu literaturu i to je otprilike to. Moj bratić ima malo širi dijapazon, pa ću ga baš pitati za Ferrante, ali mene nije oduševila toliko kao ekipu ovdje. Moram joj dati još jednu šansu. To mi se dogodilo i s Franzenom, nije mi legao na prvu nego tek nakon drugog ili čak trećeg pokušaja. Ferrante mi možda ne paše upravo zbog mog načina razmišljanja koji nije feministički. Nisam protiv, ali ni za, ne znam kako to opisati... Od ženskih prava više me zanimaju ljudska prava. Sorry na offt, pokušavam sama sebi objasniti što mi se nije dopalo kod Ferrante.ja isto ne poznajem nijednog odraslog muškarca koji čita beletristiku, s izuzetkom sašinog muža.
MM čita samo stručnu literaturu. Moj otac vjerske knjige, povijesne knjige. Braća ne čitaju. Na poslu čak rijetko koja žena čita beletristiku.
Općenito, moj dojam je da se beletristika jako malo čita, pa se uvijek čudim kako se to isplati biti pisac u Hrvatskoj
Inače, mužu sam rekla neki dan da kad već neće čitati beletristiku, treba pročitati barem Knjigu o jugu koja me ovo ljeto oduševila.
Jenny Colgan - Knjižara na obali, jako mi se svidjelo djelo, naoko lagano štivo o ljubavi prema knjigama i slikoviti opisi ljepote netaknute prirode mjesta radnje, sa tajnom koja prožima gotovo cijeli roman, pratimo živote nekolicine glavnih likova.
Preporučam i krimiće Roberta Bryndza, čitam njegov treći roman, u svima je glavni lik inspektorica Foster koju pratimo u razrješavanju njenih slučajeva ...
I taj jedan vjer nema, kako je to sasa super nazvala, 'slijepu pjegu' za patrijarhat jer je sciolog i vjer. feminist
Pravila pisanja postova
