Što čitate 3.

[Forka]

Posve se slažem s Kehlmanom što se tiče njemačkog jezika .

Sad i meni dođe da odem kupiti knjigu, ali nemam ih više gdje držati, pa mislim da ću se suzdržati dok ne "stvorim" neki novi prostor .

Pročitala sam divnu i bolnu knjigu Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo.

I o njoj se ovdje već pisalo (hvala vam svima na divnim preporukama, baš vas volim i ovaj mi je pdf zakon!), mogu se samo složiti s onim što su već sasa i anamar napisale, a knjiga je, baš ono, za svaku preporuku. Pored teme, koja donosi životne priče i sudbine različitih žena koje su na nekin način sve povezane, meni se svidio i stil, bez velikog slova na početku rečenice, bez točke na kraju, a opet vrlo čitljivo i jasno.
I tužno, beskrajno tužno...

[tanja_b]

Posve se slažem s Kehlmanom što se tiče njemačkog jezika .

Osjećam se dužnom nadopuniti gornje citate - za one koji nisu čitali knjigu, pa da ne pomisle da se Kehlmann stvarno sprda s vlastitim jezikom dakle, i te citate treba promatrati u kontekstu vremena radnje romana - tj. 17. stoljeća. Gornji citat je misao engleske princeze, nećakinje kraljice Elizabete, koja je odrasla na dvoru i upoznala Shakespearea i Johna Donnea. U tom kontekstu, nije čudo da joj njemački jezik, u zemlji u koju je doselila udajom, zvuči kao da tele ima napadaj kašlja, dok se putujuće kazališne trupe, nakon Shakespeareovih predstava, doimaju kao deračina komedijaša
Cijeli citat se može promatrati i iz druge strane - kako je jezik nekad zvučao, i činio se barbarskim u usporedbi s latinskim koji je tada još uvijek bio jezik politike i učenih krugova, a ipak se s vremenom razvio ne samo jezik, nego i vrhunska književnost na tom jeziku
Njemački nikad nisam naučila dobro govoriti, ali u glazbi mi je prekrasan.

[Jurana]

Već sam se nekoliko puta navraćala da pročitam ulomak iz Tylla koji je tanja prepisala (hvala, tanja) i ne mogu prežaliti što nisam prepisala ulomak iz krimića Gnjev koji bi, uz to što je zabavan, jako dobro sjeo u ovom trenutku.

U njemu jedna psihijatrica po prvi put u životu sama uzme Xanax i, nakon što se namučila s anksioznošću, osjeća toliko olakšanje i zahvalnost da pomišlja da osnuje i štuje kult boga Pfizera

Ako netko naiđe na knjigu, i ima volje prepisati, bila bih zahvalna.

Inače je to treći dio trilogije u kojoj pisac obrađuje neke probleme poljskog društva - ovaj roman govori o obiteljskom nasilju. Jako je pametno i duhovito napisan, samo upozoravam da je naturalistički opisano nasilje. Potvrđuje ono što sam nedavno pročitala o dobrim krimićima - da neizostavno govore o društvu, a ne samo pojedinačnom nasilju.

Sad ću još nanizati postova jer želim citirati, a ne želim napolitanku.

[tanja_b]

Već sam se nekoliko puta navraćala da pročitam ulomak iz Tylla koji je tanja prepisala (hvala, tanja) i ne mogu prežaliti što nisam prepisala ulomak iz krimića Gnjev koji bi, uz to što je zabavan, jako dobro sjeo u ovom trenutku.

U njemu jedna psihijatrica po prvi put u životu sama uzme Xanax i, nakon što se namučila s anksioznošću, osjeća toliko olakšanje i zahvalnost da pomišlja da osnuje i štuje kult boga Pfizera

Ne volim inače krimiće, ali samo zbog ovog opisa dođe mi da ga pročitam

[sofia]

Ne volim inače krimiće, ali samo zbog ovog opisa dođe mi da ga pročitam

Ja baš volim dobar krimić ali ih rijetko nalazim.
Ova trilogija je pametno i odlično napisano štivo. Meni se drugi dio trilogije najviše svidio, zaplet je povezan sa poljskim antisemitizmom u vrijeme drugog svjetskog rata,
to je tema oko koje se samo šapuće ili ne govori uopće. Sjećam se takođe da se mogu povući mnoge paralele između hrvatskog i poljskog društva, ne baš laskave paralele

[Jurana]

Ako tko ima 10 minuta vremena i volje, neka ispuni ovaj upitnik o čitateljskim navikama u pandemiji u Hrvatskoj. Popravite malo prosjek

[Angie75]

Ako tko ima 10 minuta vremena i volje, neka ispuni ovaj upitnik o čitateljskim navikama u pandemiji u Hrvatskoj. Popravite malo prosjek

Evo ispunila

[tanja_b]

Ako tko ima 10 minuta vremena i volje, neka ispuni ovaj upitnik o čitateljskim navikama u pandemiji u Hrvatskoj. Popravite malo prosjek

Pih, maksimalan broj knjiga godišnje u ponuđenom odgovoru je "više od 10".
(samo prošli mjesec sam ih pročitala 9 )

[Peterlin]

Pih, maksimalan broj knjiga godišnje u ponuđenom odgovoru je "više od 10".
(samo prošli mjesec sam ih pročitala 9 )

Da, stvarno, ovo je malo čak i za mene, a ja baš i nisam gutačica knjiga.

[tanja_b]

Već sam se nekoliko puta navraćala da pročitam ulomak iz Tylla koji je tanja prepisala (hvala, tanja) i ne mogu prežaliti što nisam prepisala ulomak iz krimića Gnjev koji bi, uz to što je zabavan, jako dobro sjeo u ovom trenutku.

U njemu jedna psihijatrica po prvi put u životu sama uzme Xanax i, nakon što se namučila s anksioznošću, osjeća toliko olakšanje i zahvalnost da pomišlja da osnuje i štuje kult boga Pfizera

Ako netko naiđe na knjigu, i ima volje prepisati, bila bih zahvalna.

Inače je to treći dio trilogije u kojoj pisac obrađuje neke probleme poljskog društva - ovaj roman govori o obiteljskom nasilju. Jako je pametno i duhovito napisan, samo upozoravam da je naturalistički opisano nasilje. Potvrđuje ono što sam nedavno pročitala o dobrim krimićima - da neizostavno govore o društvu, a ne samo pojedinačnom nasilju.

Potaknuta Juraninim postom, pročitala sam i ja Gnjev.
Sad znam zašto ono ne volim krimiće

Odmah da se ogradim - Gnjev je dobro napisan, obrađuje ozbiljnu temu i daje poticaja na razmišljanje i šire od same fabule. Ali meni u ovom trenutku nije dobro sjeo. A onda sam se prisjetila i zašto već dugo nisam čitala krimiće - jednostavno mi taj tip literature ne odgovara. Prevelik je naglasak na fabuli, a opisi likova su obično shematizirani. U "Gnjevu" me zapravo najviše privukla fabularna nit koja se negdje na polovici romana gubi i više ne doznajemo što je bilo s tim likovima.
Ali to je samo moje izolirano mišljenje - ja ni kao dijete nisam voljela knjige u kojima se puno toga dešava

Od onog odlomka o Xanaxu, meni je zabavniji bio jedan drugi odlomak, pred kraj knjige:

Poljska je ružna. Naravno ne cijela, nijedan grad nije preružan. Ali uzme li se prosjek, Poljska je ružnija od ijedne zemlje u Europi. Naše lijepe planine nisu ljepše od čeških ili slovačkih, Alpe da i ne spominjemo. Naša jezerska područja su daleka sjena skandinavskih. Plaže ledenoga Baltika nasmijat će svakoga tko je posjetio makar jednom one na Sredozemnom moru. Rijeke ne privlače ljude kao Rajna, Seine ili Loara. Uostalom, to je dosadan, ravan teren, djelomično pod šumama, ali ni nalik šumama Sredozemlja, a u usporedbi s divljim šumama Norveške ili alpskih krajeva, ispadamo blijedo.
Nema čuda prirode koja bi resila naslovnice međunarodnih turističkih kataloga. Nije to ničija krivnja, jednostavno smo se naselili na dosadne, ratarski obećavajuće prostore, i to je to. Ono što je u vrijeme tropoljne obrade tla izgledalo senzacionalno, u vremenima međunarodnog turizma više nije tako očito.

I opet zamišljam, slično kao kod onog Kehlmannovog citata o njemačkom jeziku, kako bi bilo da neki hrvatski pisac napiše nešto ovako i kako bi se proveo kod kritike (doduše, ne znam jesu li Miloszewskog ili Kehlmanna kritičari u njihovim matičnim zemljama napali zbog dotičnih ulomaka). Ali ponovo se prisjećam da je sposobnost zdrave autoironije zapravo znak zdravlja - i pojedinca i nacije.

[Angie75]

I opet zamišljam, slično kao kod onog Kehlmannovog citata o njemačkom jeziku, kako bi bilo da neki hrvatski pisac napiše nešto ovako i kako bi se proveo kod kritike.

Ali hrvatska priroda je prelijepa, a zemlja Poljska, s iznimkom Krakowa, židovskog dijela Varšave i Gdanjska, stvano nije
Odlično je opisana u odlomku!

Šalim se, dalo bi se o koječemu našaliti i autoironizrati kod nas