Da, najbolje mi je kad piše kako bi joj mama dala udžbenik iz matematike i ostavila je samu u sobi. Onda bi ona listala stranice i gledala brojeve stranica u dnu pa bi mami rekla "mama, prošla sam 30 stranica" - a mama bi bila ponosna kako dijete koje samo uči kod kuće brzo napreduje
Pročitaj pa ćeš vidjeti. Ono što je u knjizi opisano definitivno se ne može nazvati "školovanjem kod kuće" jer su ih roditelji naučili samo čitati i neku elementarnu, najjednostavniju matematiku.
Dvoje od troje djece (dva starija brata) bili su, očito, iznimno inteligentni i karakterom malo drukčiji od roditeljskih očekivanja, ali kako su bili muška djeca, imali su i malo više slobode u odabiru, uspjeli su se odlijepiti i stvoriti svoj život. Tari je upravo stariji brat dao ideju da pokuša položiti prijemni ispit i poticao je u tome da se makne, a ni taj njezin put nije išao pravocrtno.
Nadalje, u toj zajednici, upravo ženskoj djeci je još teže probiti zadani okvir života (žena-majka-kućanica). Primjer je Tarina sestra, koja je slijedila zacrtani put, udala se prema roditeljskim očekivanjima, i svoju djecu je također "školovala kod kuće". Međutim, kako je ona sama potpuno neškolovana (za razliku od Tarinih roditelja koji su barem završili nekakvu srednju školu u svoje vrijeme), postavlja se opravdano pitanje, kamo takav slijed događaja dalje vodi - ona nije u stanju podučavati svoju djecu ničemu, jer ni sama nema nikakvog znanja.
Meni je ova knjiga jako promijenila stav o školovanju kod kuće - dok sam ranije ponekad imala čak i afirmativna razmišljanja o tome, sad sam definitivno protiv toga
naročito kad to "školovanje" postaje izlika za provođenje samovolje roditelja ekstremista od kojih je bar jedan nedijagnosticirani psihički bolesnik.