Citiraj tanja_b prvotno napisa Vidi poruku
Prije nego sam čitala "Godinu pijetla", prije cca 2 godine, gledala sam razgovor s autoricom u sklopu neke TV-emisije (inače, Tereza Boučkova kći je disidentskog pisca Pavela Kohouta). Sjećam se da su me i taj intervju, i sama knjiga koju sam kasnije čitala, prilično uzrujali. Boučkova je u tom intervjuu djelovala vrlo smireno (nimalo nadr*ano kako možda djeluje iz knjige ), ali zapravo sam stekla dojam da nije mogla držati situaciju s djecom pod kontrolom? Fascinirala me njezina iskrenost, snaga da do te mjere ogoli vlastiti život, i nisam imala dojam da samu sebe pokušava obraniti ili zaštititi od osude okoline. Ono što sam joj ipak zamjerala je način pisanja knjige koja mi je ostavila prilično konfuzan dojam, znatno lošiji nego što je bio intervju. Kao da je u knjigu htjela natrpati sve što joj je palo na pamet, a posljedica je gubitak jasnoće misli i pripovijedanja.
Tema je zapravo vrlo teška i dan-danas, kad razmišljam o toj knjizi, ne mogu donijeti konačan zaključak ni o autorici ni o njezinim odgojnim postupcima. Vjerujem da je stvarno radila kako je bila uvjerena da je najbolje. A što je na kraju bilo uzrokom toga da joj dva posvojena sina postanu delinkventi, nemoguće je zaključiti ovako sa strane, samo čitajući njezinu knjigu. Vjerojatno bi trebalo znati i nešto više.

Nažalost, nisam upratila taj razgovor, a knjiga mi je ostavila dojam kakav sam već navela gore...
Naravno, radila je onako kako je vjerojatno najbolje mogla, i to se u knjizi jasno daje do znanja, isto kao i njen opetovani vapaj da ne može više to izdržati...
Vjerujem da joj nije bilo lako, ne znam ni sama kako bih se ja snašla u takvoj situaciji, možda još gore od nje ...