Nakon što mi je 100 godina na listi, napokon sam uspjela posuditi Ollive Kitteridge, o kojoj se ovdje toliko pisalo, i još piše. Oduševljena sam, toliko da je jučer nisam mogla ostaviti dok je nisam dovršila, a jutros mi je prva pomisao opet bila Olive. Knijga kao stvorena za roditeljski forum - jesu li tamo toksični roditelji, nezahvalna djeca, nezainteresirani supružnici? Ili je to jednostavno tako kakav život u svom neuljepšanom izdanju jest.
Jedva čekam prijeći na Olive, iznova.