Ja citam Kalendar Maja. Ok mi je, makar nisam odusevljena. Al nikako stic procitat vise od 10-ak stranica dnevno.
 |
|||
|
|
|||
Ja citam Kalendar Maja. Ok mi je, makar nisam odusevljena. Al nikako stic procitat vise od 10-ak stranica dnevno.
Joooj, to je jedna od rijetkih knjiga koju nikad nisam pročitala do kraja. Možda bih i mogla... Inače, Na osami blizu mora mi je bila bolja, posebno neki dijelovi. Drugi su mi išli na živce, ne zato što su loši (nikako) nego zato jer su mi neke teme bile turobne i teške. Manje je zamorna od Kalendara Maja.Jadranka prvotno napisa
Ja se a konto Osame slažem s Majom. To mi je najgora Ferićeva, a više ga volim, nego ga ne volim. Mislim... zabavno je to za čitati, ide to, ali na trenutke meni osobno je konkretno ta bila too much perverzija svako sa svakim, ovaj s onim, malo s kćeri, malo s mamom. Ta mi je nekako najtužnija bila. Ne da su ostale njegove vulkani optimizma. Zato ja Bekima niti ne razmatram, njegov alkohol-welt smertz (ako se o tome radi) mislim da bi mi bio previše. Koju put nam jednostavno neke teme ne sjedaju... bez obzira je li to vrijedna literatura, ili ne.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.12.2017. at 14:43
Ina, daj Bekimu šansu
Ja volim mracnjake... Bekima isto ne...
Bekimova proza sadrži previše izlučevina za moj ukusIna, daj Bekimu šansuali "Dnevnik jednog nomada" mi se svidio iznad svih očekivanja, i drago mi je da ga nisam ostavila nakon prvih 20ak stranica. Tako da... treba mu dati šansu.
Isti dojam! Čini mi se da je to zbirka priča o dalmatinskim/hrvatskim stereotipima pričanim sa ženske strane.
Inače sad čitam kratke knjige koje se brzo čitaju - moram uloviti još par knjiga da konačno dostignem cilj na goodreads
... što je u posljednje dvije pripovijetke postalo upravo bolno
"Pivac" mi je slomio srce.
Jesmo li spominjali O tiraniji T.Snydera? Uvela bih ju kao obaveznu lektiru samo da mogu.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Na Interliberu sam vidjela jednu knjigu koja mi se učinila zanimljivo, a nisam na nju naišla ni u kakvim najavama i kritikama, prošla je skoro nezapaženo. Zanimljivo, knjižnice je već imaju, relativno je lako dostupna.
Peter Henisch, Majušna žena
To je zapravo priča o baki, prisjećanje na djetinjstvo u poratnom Beču, na bakine priče koje sežu od obiteljske do opće povijesti. Kroz prisjećanja i popunjavanje "rupa" koje su dječaku bile nejasne, a odraslom čovjeku su se malo-pomalo razbistrile, pripovjedač rekonstruira i bakinu životnu priču, odrastanje u bečkoj građanskoj obitelji, pokazat će se kasnije, "nezgodnog" podrijetla. Dva braka, od kojih nijedan sretan, dijete koje odrasta otuđeno od majke, i kasnije, ogromna, neizmjerna ljubav prema unuku. Dijelovi koji se odnose na baku su izvrsno napisani, s malo riječi je puno rečeno. Također i dijelovi koji se odnose na pripovjedačeva lutanja po Beču (pokušavala sam se prisjetiti toponima zaostalih u sjećanju iz onih par posjeta Beču - oni koji su češće u tom gradu više toga će moći i prepoznati). Međutim, dijelovi u kojima se pripovjedač bavi samim sobom malo su mi išli na živce.
Dobro mi se posložilo jer paralelno čitam "Rastrgane godine" Philipa Bloma, i baš sam prošla poglavlje o međuratnoj Austriji, što mi je olakšalo razumijevanje.
Upravo procitala "Gospodar zelja", Judith Merkle Riley. Razbibriga, nista tesko, istorijski roman u kome je uzrok pojedinih dogadjaja rezultat crne magije kojom se akteri bave. Izuzetno mi se dopao stil pisanja, humor i ironija autorke, snazno me asocirao na pripovjetku "Kentervilski duh" (O. Wilde).
Sad pocinjem "Pijev zivot". Film nisam gledala.
Kjell Westo, Ovuda smo nekada hodali
Sastalo mi se svega prošlih dana, pa sam, na moju žalost, vrlo sporo čitala, a knjiga je pozamašna...
Ali izvrsna, izvrsna... Možda kruna cjelogodišnjeg čitanja, moram još malo progruntati prije nego što počnemo s listama
Uglavnom, stil pisanja savršen, famozno ispreplitanje radnje, likova, događaja, sve tako divno i nježno, a opet prejako.
Malo mi je bio too much onaj ratni dio, ali hrabro sam ga svladala, a onda u cjelini, vidim da nije bio nevažan...
Pročitajte svakako!
meni je knjiga odlična - iako sam se malo pogubila u imenimaKjell Westo, Ovuda smo nekada hodali
Sastalo mi se svega prošlih dana, pa sam, na moju žalost, vrlo sporo čitala, a knjiga je pozamašna...
Ali izvrsna, izvrsna... Možda kruna cjelogodišnjeg čitanja, moram još malo progruntati prije nego što počnemo s listama
Uglavnom, stil pisanja savršen, famozno ispreplitanje radnje, likova, događaja, sve tako divno i nježno, a opet prejako
Malo mi je bio too much onaj ratni dio, ali hrabro sam ga svladala, a onda u cjelini, vidim da nije bio nevažan...
Pročitajte svakako!
Frode Grytten, Sobe uz more, sobe u gradu
S norveškog preveo naš Bekim
Uglavnom melankolične pripovijetke o trenucima u vremenu, o (ne)donošenju odluka u vezama, o suživotu, o ljubavi ili pasivnosti. Zanimljive su i zato jer je polazište za svaku priču bila slika američkog slikara Edwarda Hoppera.
A što ako vrijeme ne postoji? http://www.mvinfo.hr/knjiga/10914/a-...eme-ne-postoji
U dva dana pročitala malo remek-djelo, kratki roman ROberta Seethalera Čitav jedan život. Izvanredna knjiga, vrlo introvertirana, kao i glavni lik. Pravo čudo kako se s tako malo riječi može izreći tako puno. Alpska pozadina samo pridonosi dojmu. Svakako preporučujem!
Tx
Novi Stoner? Hmmm... uopće mi nije palo na pamet usporediti te dvije knjige!Tx
Seethaler mi je ostavio jači dojam od Stonera koji mi je bio "samo" ok. Možda i zbog geografske (alpske) specifičnosti. Nekako rijetko do mene dopiru knjige o planinama, a koje nemaju veze s rekreativnim planinarenjem, turizmom i sličnim temama. U ovom romanu riječ je o čovjeku koji je doslovno čitav život proveo u planini, koja ga je oblikovala, koja mu je na kraju krajeva i uzela jedinu sreću koju je imao, a opet nije imao potrebe otići nekamo drugamo. Sasvim drugačija perspektiva u odnosu na putopise gradskih ljudi koji dođu, popnu se na vrh, spuste, i odu doma (i sama spadam u tu skupinu).
Cormac McCarthy "Cesta"
Uf. Priča o putovanju oca i sina kroz postapokaliptični krajolik nakon neimenovane katastrofe zbog kojeg je zrak pun pepela, biljke ne rastu, a zivotinje su odavno pojedene. Cestama operiraju kanibalističke bande, a otac i sin žele doći do obale iako ni sami ne znaju što će tamo naći.
Pripovijedanje je sporo, mučno, ulazi duboko u očeve emocije i njegove pokušaje da sin u takvom okruženju što duže ostane dijete neokaljano zlima svijeta. No to je nemoguće, borba za opstanak je nemilosrdna i sin ipak zna kako povući obarač pištolja uguranog u usta ("prema gore", kako mu kaže otac) u slučaju da padne u ruke onima koji ga vide kao izvor hrane.
Jako dojmljiv kraj. Sad želim vidjeti film za kojeg čitam da je jako vjerno prenio atmosferu knjige.
Joooj, to mi je ostalo u sjećanju kao knjiga koja mi baš nije bila originalna i bolno me podsjetila na drugu knjigu Octavije Butler (Parable of the Sower), iako vjerujem da ju autor u životu nije vidio. Jednostavno, isto okruženje daje iste rezultate kad razmišljaš o budućnosti.
Ja moram napisat svoj dojam o Knausgaardu
prva knjiga me oduševila, baš sam uživala u njoj i sve mi je bilo super
iako o njemu kao čovjeku sam odmah formirala negativno mišljenje, konkretno me silno živciralo što ni on ni brat ne pokazuju nikakav osjećaj krivnje što su dopustili da im baka tko zna koliko dugo živi u takvim uvjetima, tj nitko nije provjerio u kakvim uvjetima živi tko zna koliko dugo
onda sam uzela treću (jer druge nije bilo, a knjižničarka je rekla da slobodno uzmem bilo koju jer nije toliko važno). Ili je ona lošija, ili je (vjerojatnije) mene proša gušt, nikako se nisam uspjela natjerat da pročitam do kraja. Sve što mi je u početku bilo super, sad mi ide na živce, to silno opisivanje apsolutno svega. Tri stranice o velikoj nuždi mislim da ću najduže pamtit. Uglavnom, na kraju razumijem one kojima je super i one kojima je užasan.
A ja sam se još žalila na 10ak stranica o skrivanju flaše piva u snijeg u prvoj knjizi
e ja sam uživala u tom skrivanju flaše piva, ko krimić sam to čitala, hoće li uspjet, neće li
A ja sam se još žalila na 10ak stranica o skrivanju flaše piva u snijeg u prvoj knjizia ja sam se baš bila uživjela u to skrivanje piva
nego, počela sam čitati "Braneći Jacoba", William Landay
ne znam je li tu već spomenuta, nije neka vrhunska literatura, ali je vrlo intrigantna, pogotovo iz roditeljskog aspekta. negdje sam na pola pa još ne mogu donijeti konačni zaključak ali svakako je zanimljiva. Riječ je o tome da je za ubojstvo osumnjičen 14-godišnjak, sin glavnog okružnog tužitelja, i otac radi sve što može da ga obrani i zaštiti. Ono što mi je najintrigantnije je "fenomen potkrjepljenja vlastite pristranosti" - dakle, nastranu pristranost zbog ljubavi prema vlastitom djetetu, mi i inače u okolini vidimo ono što potvrđuje naše predrasude, a odbacujemo stvari koje su im suprotne. Jednostavno, prema svom djetetu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Malo me podsjeća na "We need to talk about Kevin", možda samo zbog tematike nasilja, ali definitivno je knjiga koja te zaokupi.
Vidim da vas je više kojima se svidjelo skrivanje piva
Ipak, prvu knjigu sam pročitala do kraja, ali ostalih se više nisam prihvaćala.
a je li samo mene druga polovica prve knjige podsjetila na ovaj forum? tako i ovdje znam čitati stranice i stranice o čišćenju kupaone, i to bude puno zanimljivije od zaista čišćenja kupaone
meni je sve na svijetu zanimljivije od toga da sama čistim
I meni je skrivanje pive u snijeg bilo super napeto
Ovo s bakom mi je isto bilo prestrasno (cijelo vrijeme sam se pitala pa sto nisu pozvali neku patronaznu sestru da okupa i uredi baku. Kucu ciste da se prasi, a jadna baka piski u gace
), ali sam uzivala u opisima ciscenja kuce.
Čitam upravo! I potpisujem.
Što se tiče kmečavca nije mi smetalo ni pivo ni s*anje.
A odnos prema baki mi uopće nije bio čudan. Pa u cijeloj njihovoj obitelji nedostaje ljubavi i bliskosti.
meni kmečavac tek na 4.ide malo na živce, iako sam se prilagodila i znam da je takav samoopservirajuć pa se trudim prihvatiti ga. nije mi smetala priča s pivom a bome mi nije čudno ovo za baku, što kaže anamar- -pa užasna je bila cijela ta atmosfera njihovog odrastanja, uopće me ne čudi da su zbrisali i da se nisu osvrtali.
onaj trenutak kad na jedan čas kod bake Jingve i on kažu- pa šta ako on nije zapravo mrtav? i kad Karl Ove opisuje kako ga je pri pomisli da mu otac nije mrtav prošla strava dočarava svu traumu odrastanja s takvim nepredvidivim nasilnikom. mene se ta scena baš duboko dojmila.
a tek se negdje u četvrtom dijelu otkriva i kako je baka rekla da više ne želi da joj on dolazi (i to kad je bio srednjoškolac). meni je to bilo užasno okrutno.
ja sam na drugom dijelu kmečavca i ide mi dosta sporije nego prva. prva mi je bila izvrsna. skrivanje piva uzbudljivo :D
u međuvremenu sam slistila prve dvije ferrante, pretpostavljam da ostatak mogu čitati samo na engleskom? gdje nabaviti?
ja sam kindle.. nije skupo
Kaze to vec u prvoj knjizi. Nije meni cudno sto nisu provjeravali kako baka zivi, nego sto kad su vec bili tamo nakon tatine smrti i cistili kucu, nisu pozvali nekog da sredi baku.
Svidja mi se taj njegov kmecavi i introspektivni stil, mogu se poistovjetiti
ja ih imam u pdf-u ako možeš tako čitati
Mislim da nikada nisu angažirali nekoga da im pomogne s bakinom kućom zbog srama i grižnje savjesti.Kaze to vec u prvoj knjizi. Nije meni cudno sto nisu provjeravali kako baka zivi, nego sto kad su vec bili tamo nakon tatine smrti i cistili kucu, nisu
Svidja mi se taj njegov kmecavi i introspektivni stil, mogu se poistovjetiti
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...azuje/5225047/
Ovaj mi je intervju posebno ostao u sjećanju jer u njemu kmečavac govori o nekim motivima vezano uz djeda i baku.
Posljednje uređivanje od anamar : 15.12.2017. at 07:46
Nisam čitala kmečavca, a i pisala sam već ovo, ali, evo, opet ću: meni to što mi neki lik ide na živce ne utječe na doživljaj knjige. Naprotiv, ponekad mi baš to što se iskreno razljutim govori da je knjiga odlično napisana, a likovi životni, kad ih doživljavam kao stvarne.
Ne mogu ni zamisliti neki potpun lik koji mi je u svemu pozitivan. Nema takvih ni u stvarnosti.
ni meni
prva knjiga mi je bila izvrsna, i u njoj sam se ljutila na njega (i suosjećala, i svašta, nije to bila jedina emocija)
u trećoj se nismo našli, iako mi se čini da je on ostao isti ali meni više jednostavno nije rezoniralo, mogu reći "it's not you, it's me"
Ni meni. Recimo, u odličnom Vujčićkinom romanu "A onda je Božo krenuo ispočetka" glavni lik mi je užasno išao na živce, ali roman je sjajno napisan, vrlo uvjerljiv i tematski odlično pogođen.
Kod Knausgarda na moj doživljaj knjige nije utjecalo to što mi lik ide na živce (ni prvi ni zadnji), nego me smetao sam način pripovijedanja. Tako detaljno i otvoreno izlaganje svih detalja svojeg života... čemu? Nisam uspjela tu pronaći književnu vrijednost, iako vidim da ga kritičari i javnost jako hvale. Naravno da su likovi životni i "kao stvarni" kad i jesu stvarni!
Zapravo, tolika njegova popularnost mi je pomalo simptomatična za današnje društvo koje izlaže svoj život na društvenim mrežama, na televiziji i u medijima. Uzalud se trudim uvjeriti MM-a da književnost nije "Big Brother show" (kako mi je jednom podrugljivo objasnio zašto on ne čita beletristiku), kad je trend oko nas upravo takav.
Za usporedbu, postoje dnevnici priznatih književnika i umjetnika koje je gušt čitati - ne zato što bi na tri stranice opisivali kako sjede na wc-u, nego jer se na taj način može više doznati o njihovim razmišljanjima, doživljajima svijeta, poticajima za pisanje... prvo mi na pamet padaju Dnevnici Andrea Gidea koji su me se svojedobno jako dojmili. Pa i Bekimov "Dnevnik jednog nomada" me ugodno iznenadio u tom smislu, iako je inače i on sklon pisanju o svojim izlučevinama. Ali u ovom djelu se uspio odmaknuti od te razine.
Bekim baš u Dnevniku jednog nomada popljuje Knausgarda- ne znam više točno, ali osvrne se na njega kao narcističnog i samozaljubljenog.
Mene kod Knausgarda fascinira ta razina introspekcije ( naravno možemo zaključiti da je u tome uspio jer se samo sobom i bavio)- mislim da je jako teško i bolno doći do svijesti o svim tim osjećajnim stanjima i traumama i greškama i užasima koje nekad svi činimo. Ta razina iskrenosti, gdje ne govorim o pukoj iskrenosti kao o nelaganju, nego tom "potpunom" sagledavanju sebe mi njegovo dijelo odmiče od "reality showa" i iznošenja prljavog rublja javnosti i zapravo je za mene konkretno sasvim nova vrsta pisanja.
Posljednje uređivanje od sasa : 15.12.2017. at 09:17
Istina je da je Moja borba 'životna', ali da nije riječ o dobrom piscu đaba bi bilo što su likovi i dogadjaji stvarni.
Kmečavac pretvara publiku u voajere. I posve razumijem da je to nekome bilo odbojno. Jer je isprva i meni bilo. Ali je znatiželja bila jača
Je li to bio njegov motiv? Možda. Razmišljala sam i ja o njegovoj motivaciji. Nisam našla nekog suvislog opravdanja osim da je riječ o terapiji, što on opovrgava, a ja mu ne vjerujem
A ako je jeftini marketinški trik, priznajem nasjela sam. Ali nije mi žao, jer mi se sviđaju i teme i način na koji ih iznosi. Baš ovako kako je sasa to napisala - ima nešto subverzivno u tome.
Slažem se. Samo, je li to još uvijek književna umjetnost?
Kao i anamar, i ja to njegovo pisanje doživljavam kao terapiju, što god on tvrdio. A imam i boljih recentnih primjera terapijskog pisanja koji rezultiraju romanom (opet Vujčićka, "Mogla sam to biti ja")
E to ne znam. Ali ako je Dylan dobio Nobela za knjizevnost...
Ja isto mislim da je u pitanju terapija, i gotovo sam sigurna da je posjecivao nekog analiticara godinama prije toga
Sent from my iPhone using Tapatalk
kaskam za vama aktivnim čitateljicama, vi ste sve ovo već davno apsolvirale, ali da se i ja prijavim
Kameno srce - Renate Dorrestein
dotukla me je
Knjiga žalbe - Ivica Ivanišević. Klasičan Ivanišević, kratko, duhovito, brzo se čita (kod mene veliki plus
Sjećanje šume - Damir Karakaš.
Sjajno, sjajno!
Meni je on jako jako dosadan (mislim na Karla
Mislim da je vrijeme da konačno počnem čitati ove moje "kantunalne knjige".
Ide mi na živce kad ne mogu sudjelovati u razmjeni mišljenja, a to ne želim...
(Imam prva dva "kmečavca" pored uzglavlja, kao i "Genijalnu" i ne znam što čekam).
Pročitala sam novi Pavličićev krimić Salon za plakanje.
Krimić je odličan. Dramaturški je dobro skrojen, uvijek je dovoljno malo podataka da ponešto zaključite, a da se ne kraju ipak iznenadite. Detalji u priči su jako dobro sjeli. Vrlo zanimljivo za čitanje. Glavni lik je opet inspektor Remetin. Zabavno i brzo
kaskam za vama aktivnim čitateljicama, vi ste sve ovo već davno apsolvirale, ali da se i ja prijavim
Kameno srce - Renate Dorrestein
dotukla me je
Knjiga žalbe - Ivica Ivanišević. Klasičan Ivanišević, kratko, duhovito, brzo se čita (kod mene veliki plus
Sjećanje šume - Damir Karakaš.
Sjajno, sjajno!
Samo ti piši, ja isto kaskam pa pratim sad kaskače. Ovo Kameno srce sam jako vagala na IL - hoću-neću - ali sam se prepala.... ne mogu čitat o bolesnoj djeci, ak je to tema, pogotovo ako su dobi mog djeteta ili starije, samo mlađe (kauč, da).
Ja sam ipak zapela na Ferrante, čitam zadnju na Kindleu, žvačem ja nju, žvače ona mene....lagano mi ih je dosta obje, tj. fascinacije glavnog lika sa svojom genijalnom prijateljicom, a obožavala sam ih, ne znam je li do toga da nemam koncentracije, do engleskog, do Kindlea. Mislim da isto onda Kmečavca neću još, krenut ću na ovu što je tanja_b preporučila kratku, Alpe, razmatranja o životu.
Čitala sam knjigu koju je Chesil spomenula - ona neka apokalipsa po kojoj je i film s Vigom snimljen. Ja imam neki bug da se ne sjećam krajeva filmova ili knjiga, knjiga mi je super bila, ali se ne sjećam toliko kraja (nije ni važno jer je lako zgugljiv). Ali bilo mi je zanimljivo kad je poentirala da je kraj upečatljiv - ziher je, ali eto...
Jučer sam dovršila Rastrgane godine Philippa Bloma (knjigu "Vrtoglave godine" koja obrađuje period 1900.-1914. pročitala sam još ranije). Izvrsna je, lijepo pisana, obuvaća vrlo različite teme, a osim povijesti obuhvaća razne trendove u glazbi, književnosti, filmu, znanosti društvu... u periodu između 2 rata (prvi put sam naišla na sintagmu "Drugi tridesetogodišnji rat" kojim se opisuje razdoblje u Europi od 1914. do 1945., jer kratko međuratno razdoblje zapravo i nije bilo posve mirno).
Knjiga zahtijeva dosta koncentracije i nije baš za čitanje za razbibrigu, ali vrijedi truda.
Sad me čekaju Ratni dnevnici Astrid Lindgren, pa mi je ovo bio baš dobar uvod. A onda bi bilo vrijeme da izronim nekih 70 godina kasnije i potražim neke suvremene teme
Damir Karakaš: Pukovnik Beethoven
Kratko, brutalno i karakaševski savršeno.
Pravila pisanja postova
