Jaume Cabre: Ispovijedam
Uf, koja maestralna knjiga!
Obuzme te, onako skroz, uzduž i poprijeko, totalno je, s koje god strane okreneš, veličanstvena.
Ono, od dizajna naslovnice (koji je toliko nevjerojatno primjeren knjizi!), do Dramatis personae na kraju, ovaj vas Katalonac vodi kroz zamršeni i dramatični labirint događaja, likova, situacija, ponekad posve različitih i nespojivih, a opet međusobno bolno isprepletenih...
I napokon, ni nakon što sam ju do kraja iščitala teško mi je reći gdje bih ju žanrovski smjestila, osim u remek-djela ...
Čini mi se da je tanja_b već pisala o ovome dragulju od knjige (od nje sam, mislim, i pokupila preporuku ) pa ne bih duljila, no, svakako ju stavite na "must read" popis...

Jedino moram priznati da mi je ponekad bilo teško pohvatati tko, što, s kim, kada, zašto, ali na kraju sve nekako sjedne na svoje mjesto, a usudila bih se reći da jedino što knjizi nedostaje jest malo "deblji" kraj... kao da mi je kraj nekako smandrljan na brzinu (samo da napomenem, knjiga ima 750 stranica ).
E, da, i stil pisanja je maestralan.
I nek vas ne zbuni što u jednoj rečenici piše i u prvom i u trećem licu (primjerice u rečenici "Sve dok jednog dana nije čuo kako pljuvačka pada na tlo pa sam rekao što želiš, Carsone" i 'on koji je čuo' i 'ja koji sam rekao' su jedna te ista osoba ).
I ne dajte se smesti kad u istom odlomku radnja skoči iz sadašnjosti u srednji vijek i završi, recimo, s progonom židova u II svj. ratu.
Unatoč tome, i možda baš zbog toga, roman je divan.
A nisam vam još otkrila ni mali dio...