Benedict Wells: Kraj samoće
Roman počinje obećavajuće, ali negdje na polovici sam stekla dojam da autor (i pripovjedač) tapkaju u mjestu i vrte se ukrug. Šteta, jer je tema obećavajuća, možda čak i previše bolna na početku - pripovjedač kao dijete od 10 godina ostane bez roditelja i prisiljen je djetinjstvo i mladost provesti u internatu. Ovo i ne bih nazvala spoilerom, jer se tjeskobno iščekivanje nečeg strašnog provlači od samog početka romana, a tragičan gubitak nastupa relativno brzo.
Ono što zamjeram autoru je stalna atmosfera iščekivanja nečeg strašnog i dalje u nastavku romana, dok njegov glavni lik ipak ne odaje dojam nekog tko živi u stalnoj tjeskobi. Ili mu je stvaranje tog dojma neuspjelo? Kako god, nisam uspjela razviti empatiju prema glavnom liku - više me se dojmio njegov brat . Povrh toga, ima tu dosta fabularnih rukavaca koji se doimaju nedovršeno ili nerazrađeno (pripovjedačeva sestra, npr., čiji lik u početku romana ostavlja dojam puno većeg kapaciteta od uloge koja joj je na kraju dodijeljena). Dijalozi su nekako umjetni. Završetak je pomalo nalik na limunadasti film. Usprkos tome, roman se lako čita, tečno je napisan, ostavlja materijala za razmišljanje i ne mogu reći da mi je bio loš. Ali nije mi bio ni onako dobar kako sam očekivala sudeći prema hvalospjevima koje sam ranije pročitala o njemu.