Pročitala još jednu nedavno objavljenu knjigu - Lisa Genova: Još uvijek Alice

Mišljenje mi je malo podvojeno - bez sumnje, knjiga je dobro pisana, VRLO sugestivna (zorno prikazuje postupan razvoj Alzheimerove bolesti kod žene na pragu 50-tih, inače vrhunske intelektualke i sveučilišne profesorice, kojoj je gubitak uma ravan gubitku života). S te, znanstveno-medicinske strane, reklo bi se, savršena.
Ali imam problem s književno-umjetničkom stranom knjige budući da se ipak radi o književnom djelu, a ne o popularno-znanstvenom članku ili pričici ubačenoj u udžbenik iz neuroznanosti. Na početku mi je sve toliko vuklo na one tipične američke klišeje da je bilo na granici čitljivosti. Kako radnja odmiče, a u samom fokusu je sve više Alice i njezin unutarnji rastroj, tako mi je knjiga postajala sve bolja i bolja. Kraj bi bio izvrstan i vrlo efektan, da nema limunadastog epiloga (u zahvalama autorica zahvaljuje nekoj osobi što ju je nagovorila na "drugačiji kraj" - možda bi bilo bolje da je nije nagovorila!).
Ipak mi je u tom smislu umjetnički (a onda i osobno) puno snažniji prikaz iste bolesti u romanu "Kazus Kukockoga" Ljudmile Ulicke, iako tamo bolest uopće nije tema romana, nego se usput javlja. Ali poglavlja iz te knjige su me doslovce smrznula. Ovo kod Lise Genove mi je bilo pomalo... predvidivo.
Ali knjiga je svejedno jako dobra, a otvara i neke teme koje će u budućnosti postajati aktualne sve većem broju ljudi (npr. smisao genetskog testiranja i život s ponekad neugodnim spoznajama o tome, kao i neurodegenerativne bolesti same po sebi).