Lydia Davis: Ne mogu i neću
Vrlo interesantna zbirka priča, vrlo neujednačene duljine - od vrlo kratkih, od jedne-dvije rečenice, poput aforizama, do dugačkih; od otkačeno duhovitih i ironičnih do duboko osobnih ispovijesti; od onih koje plijene pažnju do pomalo dosadnih. U svakom slučaju, zanimljivo čitalačko iskustvo, čitajući neke osjećala sam se kao da se gledam u ogledalo. Na mahove me podsjećala na Alice Munro, na mahove na Luciu Berlin, ali pogrešno bi bilo uspoređivati je s jednom ili drugom autoricom jer Lydia Davis ima vlastiti, specifičan stil. Čak i u onim dosadnijim pričama stekla sam dojam da zapravo eksperimentira s granicama dokle je moguće isti motiv prevrtati i varirati kroz tekst.
Preporučujem!