Paolo Cognetti: Osam planina
Iako je tek početak, već vidim da će mi ova knjiga biti među top 10 pročitanih ove godine. Pomalo podsjeća na Seethalerov "Čitav jedan život" (nimalo se ne slažem s usporedbom navedenom u ovoj kritici, da je to "maskulina inačica Genijalne prijateljice", nećemo valjda sad svako djelo talijanske književnosti uspoređivati s Genijalnom prijateljicom ). Počinje na prvi dojam idiličnim uspomenama glavnog lika iz djetinjstva, odrastanje uz roditelje planinare i najboljeg prijatelja iz planine, ali onda slijedi odrastanje i odmak od roditeljskog sustava vrijednosti, pokušaj bijega od planine i stalno vraćanje tom svijetu - i prijatelju. Kako roman odmiče, sve je manje idiličnog u životima likova, sve je više neke tmurne melankolije, pri čemu planina - "Grenon" - ostaje ista, nepromijenjena i ravnodušna sila prirode.
Ne osobito dugačak roman tako nudi mnoštvo motiva za razmišljanje: odnos djece i roditelja, očeva i sinova, muška prijateljstva, odnos prema životu, prema prirodi, traženje vlastitog mjesta pod suncem... da ne govorim o tome da je vrlo lijepo napisan, užitak za čitanje, i da mi je uljepšao ovaj tjedan i ovo inače tmurno i jednolično doba godine.
Hvala ! Bilježim, moglo bi mi se svidjeti .
Han Kang: Vegetarijanka
Jedna od onih knjiga koje upamtite jer je totalno pomaknuta.
Neću prepričavati sadržaj, odlična, preporučujem!
Marko Gregur: Mogla bi se zvati Leda
Ovo mi je valjda najtužnija knjiga koju sam u životu pročitala. Mnogim forumašicama to je, na žalost, zbilja, a ne fikcija.
Ljudmila Ulicka "Zeleni šator"
predivna, predivna knjiga. Po sudbinama Rusa/Sovjeta u poststaljinovsko vrijeme podsjetila me na knjigu Rabljeno doba Svetlane Aleksievič, jedino što mi nakon Aleksievičke treba antidepresivna kura, a Ulicka me ostavila pune duše...
Tanja, spomenula si da si kupila njezine "Djevojčice" - a upravo u Zelenom šatoru profesor književnosti, dok poučava i odgaja dječake, razmišlja kako se o njihovom odrastanju i buri hormona sve zna i opisano je u književnosti, dok se o odrastanju djevojčica ne zna ništa, kao da samo broje godine i čekaju da se udaju. Očito je Ulicka o tome dugo promišljala i na kraju sama napisala knjigu
Da "Djevojčice" sam svojedobno nabavila u Beogradu, a nadam se da će se pojaviti i u hrvatskom prijevodu (mislim da ima šanse jer je dosta njezinih djela prevedeno zadnjih par godina).
Sad me čekaju njezine "Ljestve Jakovljeve", ali neću žuriti, mislim da ću si tu knjigu ostaviti za neki period da polako uživam u čitanju.
Upravo je Jagna Pogačnik predstavila Murakamijevu zbirku pripovijedaka Muškarci bez žena, zaintrigirala me pa mu možda dam još jednu šansu (da nisu pripovijetke, bome ne bih).
Posljednje uređivanje od Optimist : 05.02.2019. at 09:25
prijavila bih dva krimića
prvi je "Siva zona" Gorana Tribusona
drugi roman o inspektoru Baniću
standardno dobar Tribuson
nije to sad neki roman za past u nesvjest
ali ok je
a i volim opaske o stanju u društvu
zapravo volim Tribusona
ali pravo mi je iznenađenje (jer se u pravilu razočaram u krimiće i trilere)
"Bezbožnice" Alex Marwood
http://www.procitajto.com/bezboznice/
dugo nisam pročitala dobar triler/krimić (ja zapravo ne znam granicu između ta dva žanra)
obično počnu dobro i onda kraj bude razočaravajući
ovdje je kraj dobar, i po meni neočekivan
preporuka za ljubitelje žanra
Nisam do sada ništa čitala od Zorana Žmirića, nekako mi je prošao mimo fokusa. Ne sjećam se niti da sam ovdje čitala da je ne tko preporučio, a najčešće ovdje čupam naslove i rezerviram u knjižnici.
U svakom slučaju, pročitala sam Pacijenta iz sobe 19 - knjiga obara s nogu, a sad sam u potrazi za njegovim ostalim radovima.
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...danas/8083772/
U 2018. sam pročitala 47 knjiga, kao i u 2017.
Izdvajam 10 naj kalendarski kako sam ih čitala:
1. Slavenka Drakulić: Optužena (još i Frida ili o boli, Mileva Einstein, teorija tuge, Dora i Minotaur) - svaka njena mi je teška, ova naročito, ali sjajna, već smo pričale o tome ne ugrađuje li i svoju bol u svoje knjige
2. Margaret Mazzantini: Napokon rođen (oduševila me pa sam pročitala i Ne miči se - po obje snimljen film) - Rimljanka se nakon 16 god. vraća u Sarajevo pogođeno ratom
3. Ljudmila Ulicka: Zeleni šator (još i Daniel Stein, prevoditelj, sad jedva čekam Jakovljeve ljestve) - posrećilo nam se što je prepisujući zabranjeni roman u genetičkom labu dobila otkaz i krenula u književnice
4. Elena Ferrante: Genijalna prijateljica (i ostatak iz tetralogije) - zainteresirala me za Napulj i istraživanje talijanskog juga
5. Guzel Jahina: Zulejha otvara oči - autoričina baka Tatarka je jedna od raskulačenih i prognanih u doba Staljinova režima, što je radnja romana
6. Susan Abulhawa: Svitanja u Jeninu - sudbina palestinske obitelji kroz 4 generacije
7. Heather Moriss: Tetovirer iz Auswitza - ispričano po istinitoj priči, nije imao izbora, morao je tetovirati, a cilj je bio preživjeti svaki novi dan
8. Francesca Melandri: Eva spava - nadahnula me i poželjeh sjesti u vlak od sjevera do juga čizme
9. Richard Flanagan: Uskim putem duboko na sjever - ne mogu vjerovati da je jedini pisac među 9 naj spisateljica u protekloj godini
10. Hala Jaber: Leteći sag za Bagdad - 2 djevojčice su jedine preživjele od obitelji, novinarka Libanonka izvještava za Sunday times i povezuje se s njihovom sudbinom
Iako nije tema, izdvojam dvoje književnika koji su mi otkriće u dječjoj književnosti. Prije svoje uspavanke, čitam klincezama priče za laku noć.
1. Kestus Kasparavičius: Mala zima - Litavac koji prekrasno crta i piše - posudih i pročitah sve dostupno u knjižnici
2. Maja Lunde: Snježna sestra - predivna Božićna priča o dječaku Kristianu i djevojčici Hedvigi, oduševile me ilustracije Lise Aisato
Posljednje uređivanje od Nera : 12.02.2019. at 12:59
Nera divim se popisu, ja toliko ne uspijem pročitati u 5 godina
i hvala na popisu, bilježim ga kao preporuke (osim Drakulić nisam ništa čitala, i Kasparavičiusa, u nekim davnim danima kad sam čitala svojoj kćeri)
a popis je posebno fascinantan s obzirom na potpis
Nera hvala za post!
Od mene evo preporuke za strip. Riječ jeo Fibrinom izdanju Stare prdonje, Wilfrid Lupana. U ExpressovomBookmarku pročitala sam osvrt Krune Lokotara i odmah sam ga stavilana popis. Lokotar u tom mjesečnom prilogu za knjigu redovito piše o stripovima. Njegovi su tekstovi dobar izvor preporuka, kao i online magazin Gradske knjižnice Rijeka za devetu umjetnost (bilo je već ranije upita, a i sama sam stalno u potrazi za dobrim tekstovima).
Prdonje su za mene vrlo aktualan strip. Budući da sam u nevjerici zbog okružja u kojem živimo, a smatram da vlada kaos nekompetentnosti, nerada, korupcije, ortačkog i mafijaškog kapitalizma, nadam se da dolazi revolucija. Ne ona koja jede svoju djecu, ni pernarovska, već razumska. Prdonje nisu predstavnici takve revolucije, oni su antiestablišment staroga kova, francuska ljevica, ali su nevjerojatno duhoviti.
Nejednaki, Ivane Dragičević, odlično mi se se nastavila na Prdonje. Jedna od naših najboljih vanjskopolitičkih novinarki u toj knjizi kroz različite prizme opisuje velike globalne politike i pripadajuće probleme koji se čine sve manje rješivima. Nakon tog štiva čini mi se da je naša politička scena sa svojim afericama tek bara kreketavih žaba u odnosu na svjetske igrače. A svakako potvrđuje da živimo u zanimljivim vremenima.
A tek smo se prije koju godinu opustili i počeli uživati u sigurnosti – nakon što smo devedesete potrošili na rat. Tom našem zadnjem ratu posvećen je veći dio knjige Skica u ledu, Josipa Mlakića. Kako i obično biva u njegovim romanima, Mlakić ogoljuje rat pišući o tome što se u ratna vremena događa ljudima - jer rat ne budi samo najgore u ljudima, veći najbolje. Život nekako ide dalje, pobjeđuje, a preživljava i čovječnost. Knjiga je na mene ostavila dobar dojam zbog zanimljivog početka – o detektivu koji godinama po Europi traga za serijskim ubojicom inače poklonikom rock koncerata. Pred kraj sam nekako počela gubiti konce pa i interes.
Zato sam nastavila YA literaturom kojoj sam se predala žarom petnaestogodišnjakinje. U knjizi Sanjar Strange, Laini Taylor (prvoj iz serijala) uživala sam kao prase u blatu. Polubogovi, magične moći, nemoguća ljubav, osvojila me već nakon dva poglavlja. Nakon toga sam posegnula za još jednom - Nikada kraja kornjačama, Johna Greena, meni među omiljenim autorima knjiga za mladež. Kad se nešto dogodi u pravo vrijeme – kod mene se kaže "k`o budali triska". Pa eto tako je i bilo. U mom su svijetu ionako tinejdžeri filozofi, a knjige o odrastanju stožerna literatura za opuštanje.
Porčitala sam i kratak, ali sladak feministički manifest Draga Ijeawele, Chimamande Ngozi Adichie. Imam dvije kćeri u predpubertetskoj dobi, pa sam si to uzela pod obavazenu lektiru.
Kako bi vratila dug klasicima posegnula sam za Vježbanjem života, Nedjeljka Fabrija. I još me nosi rijeka njegova poetskog stila. Nevjerojatno lijepa knjiga.
anchi ni ja Žmirića još nisam čitala i za početak sam uzela Pacijenta. ako stigneš napiši još koju o toj knjizi.
Već sam to pisala, ali neka: Vježbanje života mi je najbolji hrvatski roman
(barem prije pojave Kristiana Novaka)
Bome meni je i Šegrt Hlapić bolji
Zapravo, Šegrt Hlapić mi je najbolji hrvatski roman.
Priznajem da nisam čitala Vježbanje života (Fabrio mi je bio antipatičan kao osoba, naročito nakon "Smrti Vronskog", pa nisam ništa njegovo ni čitala ), morat ću to nadoknaditi. Ali teško da išta može biti bolje od Kiklopa
.. osim Šegrta Hlapića
ali, da, hrvatska književniost ima tog monumentalnog Kiklopa, pa se teško natjecati za prvo mjesto.
Meni sigurno spada u sam vrh domaće književnosti.
Kiklop mi je bio naporan pa sam ga ostavila nepročitanoga. Možda bi ipak trebala vratiti i taj dug pa da mogu ustvrditi da je Vježbanje (meni) bolje
Elena Ferrante: Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju
Juhuuu, nakon više od dva mjeseca čekanja rezervirane knjige, upravo dovrših i treći dio tetralogije.
A, ono, sve znate...
I dalje na trenutke štivo prijeti da će otići u neki "jeftilen", ali svejedno, priča neprestano zadržava pozornost i knjigu "slistite" u roku keks .
Sutra ujutro odoh rezervirati i zadnji nastavak.
Zivot bez krpelja, Rudanica i po 3.put Yalom - Gledanje u sunce
čekamo te i tu :D http://forum.roda.hr/threads/93059-F...-sa-spojlerima
Marina Radoš: MIKI
Roman o Mostaru kakav je nekad bio i kakav na žalost više nije. Priča o dvoje zaljubljenih, velikoj ljubavi, a nije se smjela desiti. Osjećaji su ogoljeni do kosti.
Moram priznati da sam očekivala otprilike takav kraj.
Dospjela je do mene i Mitchellova "Kuća Slade", pa sam je pročitala, iako sam znala da je riječ o žanru koji inače izbjegavam. Moram primijetiti, stvarno je majstor stila i detalja. U tih par dana stvarno sam uživala čitajući.
Kako je već ranije bilo rečeno, knjiga jako je povezana s Koštanim satovima, ali kako je opsegom kraća, tako je cjelina jasnija, pa mi je cijelu tu njegovu fantazmagoriju bilo lakše pratiti.
Olga Tokarczuk "Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju" - topla preporuka, knjiga baš po mome guštu, intimistička, duhovita, nježna, tužna, brutalna, puno prirode, puno psihologije, OK i ovaj krimi dio stila "what happened next". Ide mi u favorite pročitanog zadnju godinu dana sigurno, plus ulijeće u popis autora od kojih ću tražiti još.
Posljednje uređivanje od ina33 : 21.02.2019. at 08:55
I pročitala sam još Novaka, Ciganin, ali najljepši. Još ranije sam pročitala Črnu mati zemlu. To mi je malo daleko od mene, iako dobro. Al ova Olga mi je baš za mene. Doduše, nedavni slučaj iz crne kronike mi približava i svijet Krisijana Novaka, ono kao da čitam njegove stranice iz Ciganina, ali najljepšeg - "ja sam je hmorila" itd. Pa šutnja cijele zajednice i ljudi koji kao da su u zemlju propali, a svi se prave kao it's OK. Zastrašujuće. Što mi govori i o tome koliko je on dobar pisac.
Ranije sam pročitala "Divlji konj", školsku lektiru, koja se jako svidjela mojoj kćeri pa sam je htjela pročitati da je raspravimo. Odlična knjiga - koliko god je alegorija o odnosu s Bogom (a ja ateist), po meni nije plošna i odlično je pisana.
Posljednje uređivanje od ina33 : 21.02.2019. at 09:34
...do na neke meni šokantne momente (konj zahvalno prima metak gospodara), ali to možda mogu svesti i pod vrijeme u kojem je pisala.
Slučajno sam naletjela na knjigu mlade hrvatske autorice Mirte Maslać, Junak ili čudovište
Riječ je o njezinom prvijencu, snažno autobiografski obojenom, ali toliko autentičnom, toliko iskrenom djelu da me ostavlja bez teksta. Fenomenalno napisano, jednostavnim, razumljivim stilom, a opet nekako profinjeno, s brojnim referencama na književnost, glazbu i film, ma, stvarno me fascinirala.
Tematika je vrlo teška (psihička bolest) i, budući da sam ranije čitala neke romane slične problematike i mjesta radnje, nisam očekivala prejak dojam. Ali sam se prevarila. Ovo mi je bolje od ijedne slične knjige koju sam dosad čitala.
(izuzimam iz usporedbe Čehovljev Paviljon br. 6 koji je po tom pitanju vrh vrhova, ali ipak se radi o bitno drukčijem vremenu i likovima)
Ima je u knjižnici na Starčevićevom, ja je baš danas vraćam.
Divna je, tako jednostavno pisana, u tako malo riječi kaže jako puno, atmosfera je nevjerojatno dočarana. Jurana je odlično opisala djelo, da ne ponavljam:
Njegov ogoljeni stil, jednostavan jezik, mirno pripovijedanje potpuno su me osvojili. I ono kako u malo rečenica dotakne puno tema. Ova knjiga je dijelom radnje smještena u Japan, u Nagasaki pa uspjeva progovoriti o promjeni vrijednosnog sustava u Japanu nakon 2. svjetskog rata, posljedicama Bombe, osamljivanju mladih ljudi i odnosu među spolovima - i sve u ovako tankoj knjižici, a ne nagurano. Uz to volim i fantastične elemente koje on provuče u naoko obične događaje, a i malo mistike, koje ima, ne škodi.
Dubravka Ugrešić: Lisica
Knjiga o tome kako nastaje priča, ispričana kroz šest, naizgled potpuno nepovezanih cjelina, koje su zapravo itekako međusobno povezane...
Odlično smišljeno i napisano, volim Ugrešićkin stil, volim kad pri čitanju nešto novo naučim, volim kad mi nakon čitanja ostane osjećaj neke punoće...
Dugo nisam pisala, iako vas redovito pratim. A nisam pisala jer nisam citala.
A pokusavala sam. Negdje 4 knjige sam zapocela, i od njih odustala. Sve redom spominjane ovdje. Cak ih se vise ne mogu ni sjetiti. Jedna je bila Narocito ljeti Ankice Tomic. Nisam mogla dalje od prve trecine, meni je to bilo predosadno.
A onda sam naletila na, kako je netko to ovdje nazvao, pticurinu, ilitiga Cesljugara kojeg sam citala mjesec i pol.
I dojam je tako tako. Fantasticna prva polovica, pa cak i 2/3 knjige, a onda se autorica Donna Tartt izgubi u nekom scenariju a la In brugges (samo manje smijesnom), dok je do tad maestralno upravljala bastardom Lovejoya, Gossip girl i Breaking bada.
Al dobro, nije mi zao, treba mi vise suvremenih djela sa suvremenim likovima, precesto se zakopam tamo negdje u Prvom i Drugom svjetskom ratu pa mi ne bude dobro.
Dupli post.
Posljednje uređivanje od chesil : 03.03.2019. at 22:15
Jucer sam posudila Junak ili cudoviste Mirte Maslac na tanjinu preporuku, i potvrdjujem-odlicna je! Nevjerojatno mi je da je autorica 93.godiste. Koja samosvijest i zrelost. Zanimljivo mi je i da nema osvrta na drustvene aktualnosti, tek poneke glazbene reference upucuju na suvremenost (jer autorica je iznimno nacitana i referira se na brojne klasike knjizevnosti koje ja, priznajem, nisam ni pogledala).
I super mi je bilo sto spominje Vjezbanje zivota kao izuzetno dosadnu knjigu, sto ne bih ni primjetila da je niste nedavno ovdje nahvalile :D
Richard Flanagan: Uskim putom duboko na sjever
Pokupila sam preporuku, naravno, odavde, mislim da je višestruko hvaljena...
Uh, ne znam ni sama...
Na prvu mogu reći da me nije u cijelosti oduševila. Ali pojedini dijelovi baš jesu.
Odnosno, ne znam je li "oduševljenje" pravi izraz.
Paradoksalno, najbolje su mi "legli" dijelovi koji opisuju najveće strahote, njih sam "progutala" u dahu...
A ovo ostalo mi je sve manje-više nategnuto, čak neki dijelovi i "limunadasti".
Opći dojam mi je na kraju malo konfuzan.
420 stranica
I meni, i baš zbog tih dijelova mi je opći dojam o knjizi izvrstan. Iako me se prvi dio baš i nije dojmio, stvarno mi se činio, kako kažeš, malo limunadast.
Ali taj ratni dio stvarno je bio vrlo snažan, i neke rečenice su mi kao da ih je Camus pisao (usp. "Kugu"). Pa i onaj dio poslije rata mi je bio dojmljiviji od početka romana.
Flanagan mi se jako svidio uživo, kad je bio gost na FSK, i govorio je o nekim stvarima koje su bile povod za pisanje te knjige, pa mi je cijelo djelo u tom kontekstu onda i jasnije.