Bianca Bellova: Jezero

Roman o odrastanju dječaka u postapokaliptičnom svijetu iako nije jasno koja se apokalipsa dogodila i gdje. Ipak, neke su odrednice dane: tu su Rusi, pustinja, deve, Jezero koje je jako bitno u njihovim životima, a nestaje. Dječak se zove Nami i ne zna tko su mu roditelji, misli da nema roditelje. Odrastao je s bakom i djedom i kad ostaje sam, sam kreće u svijet. Oko njega propada gospodarstvo, vlada suša, ljudi imaju ekceme, a životinje ugibaju. Zaposlenici naftnih kompanija voze sjajne limuzine, a siromašni radnici obolijevaju. Jednog dana više ne žele raditi, nego graditi džamiju, ali votke se ne odriču. Žene su žrtve nasilja, nisu sigurne ni od koga.

Bila sam znatiželjna pa sam guglala i povezala radnju ovog romana s nestajanjem Aralskog jezera koje je danas veliko desetinu od svoje nekadašnje površine, a na trenutke ga uopće nema, sama je pustinja. Nevjerojatno je da takva ekološka katastrofa nije poznatija i da su je ljudi uspjeli skriviti u tako malo vremena. Jezero je s pravom naslov ovog romana i skoro je lik, a odnos ljudi koji žive oko njega je religiozan, Jezero je njihova religija.

Uz propadanje prirode, i ribarstva i gospodarstva, u ovom svijetu je propalo i društvo.

Iako je mračna tema, knjiga se lako čita, ima nešto od pikarskog romana jer glavni lik stalno ide dalje i, kad mu i bude bolje, znamo da to neće potrajati.
Prevladavajuć osjećaj meni nije tjeskoba, nego neko beznađe nižeg stupnja intenziteta, sve nešto prazno i prašnjavo kao pustinja koja ih guta.