I meni su prva dijela bila odlična, ali ne uspijevam vidjeti smisao trećem dijelu, osim da nekako sve to završi. Cijeli završni dio sam čekala da se nešto otkrije ili desi, ali, avaj, dočekala nisam. Još kad je došlo do toga da spominje Maxa Verastappena, pomislila sam: pa mogao si bar ugasiti televiziju dok pišeš!
Za razliku od Osjećaja kraja, ne čini mi se da ova knjiga govori o nepouzdanosti sjećanja - Kazuo Ishiguro je majstor za nju - iako svi prikazi baš to tvrde. O čemu govori, osim o ljubavi, ne smijem ni ja, da ne spoilam.






