Ankica Tomić: Skarabej

Pratim rad Ankice Tomić praktički od početka, otkako je za svoj književni prvijenac, autobiografsku prozu "Naročito ljeti", dobila nagradu VBZ-a. Nakon toga je objavila dva romana, Damen kapric i Vice versa, oba su mi bila razočaranje. Zapravo sam zaključila da autorica ima problema i sa stilom (rečenice su joj bile nekakve nespretne, cifraste) i s formom (romanesknom). "Skarabeja" ne bih ni uzela čitati da nije ljeto, dugi rok posudbe, pa eto, da vidim o čemu se radi. Ugodno sam se iznenadila
Dakle, za razliku od prethodna dva romana, prvo upada u oči izbrušen stil, prilagođeniji suvremenom pripovjedaču i čitatelju, i pripovijedanje u 1. licu - što je definitivno plus, dodaje na autentičnosti i bolje uvlači čitatelja u priču. Drugo, fabula je majstorski vođena kroz cijeli roman na više razina. Ne znam kako joj je to uspjelo (nakon ona prethodna dva romana koji su baš po pitanju forme bili ubibože), ali stvarno je dobro. Isprepliću se pripovijedanje glavne junakinje, Suzane, i druga fabularna nit, ona šibenska, koja ide dalje u prošlost, pa opet u sadašnjost, pa se vrti oko centralnog događaja za koji naslućujemo koji je, ali nigdje nema eksplicitnog ukazivanja: "Evo, to je to, vidi, sad će..."
Naravno da roman nije bez mane, ima tu viškova (recimo, Suzanin odnos sa sinom tinejdžerom - kako, gle slučaja, imam dijete iste dobi, taj bi mi odnos bilo itekako interesantno pratiti, ali ostao je previše plošan, na nivou klišeja, i nerazjašnjen - pa sam stekla dojam da lik sina služi samo tome da podcrta neuspješnost glavne junakinje u svim aspektima života (profesionalnom, bračnom, roditeljskom...). I motivi šibenskih likova su ostali malo visjeti u zraku, nije baš sve do kraja jasno. Ali to nisu toliko bitne stavke - meni je najvažniji bio dobar dojam nakon čitanja, interes koji me držao cijelo vrijeme, efektno razriješenje na kraju (očekivano, ali ipak dobro razriješeno) i znatno poboljšan stil pisanja autorice, koji me najviše razveselio. Ima nade i za četvrti roman