Joj, Put u Gonars mi je druga knjiga koju imam iz knjižnice doma, i zaključila sam da ću je vratiti nepročitanu.
Nikako mi ne sjeda, a najmanje gazda Lazo za čije brojne sočne prostote sam stekla dojam da su tu samo zato što autor misli da će time privući čitateljsku publiku koja se pali na srpske psovke nikakvu drugu funkciju im nisam uspjela pronaći.
Sadržaj mi je inače privlačno zvučao, i tematika i glavni lik, ali način pisanja mi se nimalo nije svidio.
Čitala sam ranije jedan Petkovićev roman (Kako zavezati cipele) pa se sjećam da mi ni taj nije sjeo. Ali prošlo je već nešto godina od tada, pa sam mislila da mu dadem još jednu šansu, naročito nakon nagrade T-portala... ipak, bezuspješno.