Pročitala sam "Kuću" Ivice Ivaniševića.
Nisam baš oduševljena kao da je htio napisati nešto posve drugačije od onog što inače piše, ali ipak nije mogao odoljeti ubacivanju diskretnog humora u vidu jezičnih bravura, zbog čega mu rečenice ostavljaju artificijelan dojam. To je prva stvar koja mi je zasmetala. Fali iskrenosti u izričaju.
Sama ideja je dobra (četvero stanara jedne kuće, svaki sa svojom turobnom životnom pričom). Ali, očekivala sam da će ih na neki način ipak povezati do kraja romana, a nije (odnosno, jest, na samom kraju, ali toliko labavo da kao da i nije). To što je riječ o stanarima iste kuće, zapravo ispada potpuno nebitno, jer ih ta kuća iz naslova ničim ne povezuje (sad mi na pamet pada sjajan roman Magde Szabo, "Ulica Katalin", također s mjestom stanovanja u naslovu, gdje je ta ulica nositelj radnje, karakterizacije likova, obilježava njihova sjećanja i utječe na kasniji život).
Životne priče likova su zanimljive, ali nedovoljno razrađene. Odnos dviju sestara mi je bio najintrigantniji, ali puno toga je ostalo visjeti u zraku, kao i u priči suspendiranog policijskog inspektora.
Ukratko - dobro zamišljeno, ali izvedba mi nije baš nešto.
I sad ću stvarno prestati čitati Ivaniševića da se do kraja ne razočaram. One njegove prve, "dalmatinske" knjige (Ulaz za djecu i vojnike, U sedlu je tijesno za dvoje) bile su mi najbolje i ne želim više kvariti dojam koji sam tada stekla.