Nakon guglanja sam shvatila - možda je kod J. Pavičića bio dijalektalni govor? Nominativ kći se percipira kao ultra hiper književno što para uši prosječnom Dalmatincu. Ono, "ribara starog kći" - nešto iz 19. stoljeća, iz bajki i naftalina. Isto kao što u ZG ne postoji vokativ - hej, Goran, dođi (a di ti je "e", lipi moj Goran
e?). Uvijek sam bila za deskriptivnu gramatiku, i ako većina pisaca ne zna koristiti imenicu "kći", ja bih tu bila relaksiranija (sva sreća da nisam lektor
), očito se i oni sami za to krvnički bore, jer im "kći" zvuči isto kao i meni i ne daju da im lektor to ispravlja
?
ina33 prvotno napisa
Nakon guglanja sam shvatila - možda je kod J. Pavičića bio dijalektalni govor? Nominativ kći se percipira kao ultra hiper književno što para uši prosječnom Dalmatincu. Ono, "ribara starog kći" - nešto iz 19. stoljeća, iz bajki i naftalina. Isto kao što u ZG ne postoji vokativ - hej, Goran, dođi (a di ti je "e", lipi moj Gorane?). Uvijek sam bila za deskriptivnu gramatiku, i ako većina pisaca ne zna koristiti imenicu "kći", ja bih tu bila relaksiranija (sva sreća da nisam lektor
