Pročitala sam knjigu za koju nikad ne bih ni čula da nije bilo ovog Pavičićevog teksta. Roman se zove Nadohvat (malo neobičan naslov, ali na nekoj intuitivnoj razini mogu ga shvatiti), a napisala ga je Ena Katarina Haler.

Ne bih rekla da je roman toliko desničarski, kako ga Pavičić opisuje, ali da ima političkih zastranjivanja - ima. S tim nisam imala problema. Veći problem su mi bili skokovi naracije u vremenu, koji se ponekad čine starmalo-docirajući, a ponekad su jednostavno nemotivirani. Ali ni to nije za zamjeriti. Fascinantno je da je roman ovakvog sadržaja i opsega napisala 24-godišnja studentica.
Definitivno je najuspjeliji središnji dio romana, u kojem je glavna junakinja sluškinja obitelji ustaškog ministra u Zagrebu. Guglanjem se lako dođe do imena dotičnog ministra a meni je bilo zanimljivo što je adresa te obitelji bila u neposrednom susjedstvu moje svekrve i da, istina, sve te kuće nakon rata su nacionalizirane i u njih su se doselili neki drugi ljudi. Sad mi je jasno i zašto.
Prvi dio (odrastanje u banijskom selu) također je prilično uspješno koncipiran, moje zamjerke idu zadnjem dijelu romana koji je prerazvučen i psihološki loše motiviran (i vjerojatno iz tog dijela potječu primjedbe kritičara o revizionizmu i desničarstvu). Ali nisu to tolike zamjerke da bih knjigu proglasila lošom, naročito kad se uzme u obzir da je to debitantski roman. Neki naši iskusniji romanopisci mogu se sakriti pred studenticom bez književnog iskustva koja je tu knjigu počela pisati u dobi od 14 godina
Od književnih postupaka, primjećujem jednu posudbu iz Ante Kovačića (neću reći o čemu se radi, tko uzme čitati, možda će prepoznati to mjesto, a možda neće), i veliku, ogromnu sličnost memoarskoj prozi Theresie Moho (Marijanci). Ovo drugo ne čudi jer je riječ o opisivanju istog kraja i istog vremena.
Uglavnom - knjiga je sve samo ne dosadna. Ako je još netko uzme čitati, javite dojmove!