Čitam i ja ovih dana Prometejevog sina i, iako sam svjesna da je knjiga mogla biti i bolje napisana, bez površnih grešaka koje ne bih očekivala od pisca Pavičićevog kalibra, moram reći da se zbilja veselim trenutku kad uzimam knjigu u ruke i uvalim se u fotelju.
Valjda zato što mi se zadnjih par knjiga koje sam čitala nisu osobito svidjele, ali u ovoj baš uživam. Iako je tematika turobna, i stil pisanja je turoban, i vrijeme radnje je najturobnije moguće doba godine (pogotovo na otocima ), ali kod Pavičića znam na čemu sam. Slutim u kojem smjeru će razvijati radnju, znam što stilski mogu očekivati, lako mi se uživiti u ono što piše, točno mogu zamisliti i atmosferu, i odnose među likovima, i prizore. Sam čin čitanja mi je lijep, i ne žurim se s čitanjem da mi što dulje potraje.