S početkom ove godine baš su mi se zaredale knjige teške tematike, pune umiranja, tako da sam sad u potrazi za nečim, neću reći lakšim, ali makar drugačijim.
O Ferićevom novom romanu već sam pisala, uživala sam u njemu, ali opis majčinog umiranja i ono što je uslijedilo poslije njezine smrti zaista nije za svakog.

Pa sam pročitala već spomenuti San sela Ding (kineskog autora Yana Liankea), koji se bavi epidemijom AIDSa u kineskom selu, gdje stanovnici, kako autor poetski kaže, "umiru poput lišća u jesen". Izvrstan roman, gotovo alegorijski, ali nije baš ugodan za čitanje.

I nakon toga, u tri dana sam progutala roman slovenske autorice Bronje Žakelj, Bijelo se pere na devedeset. Roman je autobiografski, pisan u obliku fragmenata sjećanja, a ono što opisuje je... ne znam kako bih to rekla, a da ne spoilam onima koji ga još nisu čitali. Mogu reći da je u početku djetinje idiličan, a negdje u dobi kad se iluzije u djece i inače gube, u životu autorice izgubile su se na najgori mogući način. Bolesti i smrti u romanu je napretek. Ono što me držalo zainteresiranom i vuklo na dalje čitanje je njezina mentalna snaga, nevjerojatna životna energija, nema mjesta nikakvoj patetici, a ipak jasno opisuje cijeli spektar osjećaja kroz koje je prolazila. Ako roman i nije remek-djelo s književne strane (iako, moram reći da je zaista dobro napisan, odmjerenim stilom i jednostavnim, jasnim rečenicama), sa psihološke strane je majstorski.

Sad sam iz knjižnice nabavila Kehlmannovog Tylla, i nadam se da bar ondje nitko nema ni rak ni AIDS pretpostavljam, s obzirom na vrijeme radnje, da u tom romanu smrt stiže jednostavnije i brže

A kad se želim odmoriti od teških tema, ponovno pročitavam Vražji okot, već dobro poznatu knjigu, i zabavljam se sadržajem jednako kao i prijevodom.