Kad me pitaju za povijesne romane, ja uvijek kažem da ih ne volim, a to kaže i
Daniel Kehlmann pa je opet napisao svoj ponajbolji roman baš u povijesnom žanru -
Tyll.
Ipak mi se nerijetko svidi neki povijesni roman pa je tako i s ovim, osim što je
svidi preslaba riječ, mene je ovaj roman oduševio. Bili su mi odlični već i Mjerenje svijeta i F, a Kehlmann je, čini se, sve bolji pisac sa sazrijevanjem.
Najbolji je u pripovijedanju - jednostavno te uvuče u priču i iako je ne iznosi kronološki, već skokovima u vremenu i fragmentarno, opet imaš osjećaj kao da si bio ondje i upoznao taj svijet (za koji pisac kaže da nitko ne bi htio u njemu živjeti ni jedan sat, a ja se slažem: stalno me je pratila misao da je nama u sadašnjosti puno bolje nego što osjećamo, bolje nego u većini trenutaka u prošlosti).
Drugo najbolje meni su njegovi dijalozi, vrckavi i duhoviti; cijela knjiga je neka kombinacija strave i smijeha, crni humor kojeg se ne bi postidjeli pajtonovci. Epizoda za koju ovo najviše stoji je suđenje vješticama u nekom selu u Njemačkoj. Suđenje završava smrtnom presudom jer nikako drugačije ni ne može.
Inače se sjećam kako sam jednom pisala da njemačku književnost doživljavam kao jako ozbiljnu, dostojanstvenu i uzvišenu pa ste mi baš Kehlmanna naveli kao primjer duhovitosti i sad sam u njegovom
intervjuu pročitala da je ovo njegovo naslanjanje na austrijsku tradiciju i da se i njegov urednik slaže da humor i nije karakterističan za njemačku književnost. Kehlmann se smatra i Austrijancem i Nijemcem.
(U istom tekstu sam pročitala da Netflix snima seriju po ovom romanu.)
Nisam dovršila knjigu, pri samom kraju sam, ali već znam da je ne može više ničim pokvariti da mi smanji oduševljenje. Sretan je spoj piščevog velikog talenta i izbrušene majstorije.
lunja prvotno napisa
a nazujana...uh, to je visetruko primjenjivo. High?))!!! Mozda je meni zbog Milanovicevih ludih izjava s kojima smo se nasmijavali, ono jazavci, pazevi itd, Atwood dobila posebno humoreskni stil, a ja se mislim da je to zbog nje
.